I dok je Tarr u najnovijem filmu Čovjek iz Londona zamijenio vlažnu i kišovitu mađarsku pustu zubatim suncem Korzike, njegovi sljedbenici i dalje osluškuju autorove nelagodne zvukove koji dopiru u blatnjavi prostor kadra i razaraju nam utrobu



U razgovoru Susan Sontag navodi da je sedmoipolsatni Sotonski tango Bele Tarra gledala čak petnaest puta i to svaki put bez prekida i nikad se nije dosađivala. No, Tango se ne gleda. U Tango se uranja. Promatrati autorov komad uistinu je ekstatično iskustvo. I dok je Tarr u najnovijemu filmu Čovjek iz Londona zamijenio vlažnu i kišovitu mađarsku pustu zubatim suncem Korzike, njegovi sljedbenici i dalje osluškuju autorove nelagodne zvukove koji dopiru u blatnjavi prostor kadra i razaraju nam utrobu, u rasponu od Kornela Mundracza (Johanna) do Benedeka Fliegaufa (Diler) i Attile Janischa (Sutradan). No, Tarrov utjecaj više je na formalnome planu, začinjen autorovom morbidnom fascinacijom smrću, kad solarij postaje junakov lijes, ali i arhetipskom koreografijom beznađa i raskola koja odzvanja polumrakom bolničkih hodnika i soba (promatrati uvodni prizor Dilera s hrapavim monologom spržena pacijenta). Na isti način, Janischovi gotovo distopijski krajolici transformiraju njegov film u mađarsku varijantu Van Santova Gerryja, pa nije ni čudo da oba autora navode Belu Tarra kao svoje uzore (Van Sant kaže da ga je sotonski Mađar posve opčinio i poslužio mu kao inspiracija za trilogiju započetu s Gerryjem). A Tarrovi pandani Mundraczovoj Johanni koja nakon buđenja iz kome počinje erotskim dodirima liječiti terminalne pacijente, prepoznaju se u lažnim prorocima i samozvanim mesijama (Irimias, Petrina).

Za razliku od Tarra koji nikad nije bio previše sklon tumačenju svojih filmova kao političkih alegorija, Szabolcs Hajdu jedini je autor iz ovoga ciklusa koji koketira s mađarskim političkim mainstreamom, iako u svom mazohizmu i fascinaciji tijelima nije nimalo neviniji od mračnijih izdanaka mađarskog novog filma, kad Tarrovo blato na dlanovima zamjenjuje gimnastičarska kreda. Ta kreda ujedno je i koloristički prijelaz iz mračnih i vlažnih krajolika mađarskog filma ka njegovim svjetlijim tonovima, pa interijeri ekscentričnog filma Agnes Kocis puno više duguju Kaurismäkiju, iako to još ne znači da smo se zatekli na mađarskom svježem zraku kako to ironično aludira naziv autoričina filma (još od Lynchova Unutarnjeg carstva nismo se susreli s takvom bizarnom uporabom songa Nine Simone kao što to čini Kocis). Na isti način, dugometražni prvijenac Györgyja Pálfija ambijentiran je u istom miljeu kao i Janischov film (Ivanjska noć u panonskom selu), pri čemu su kritičari opisivali njegovu mizanscenu kao screwball varijantu Brune Dumonta (Humanite), iako je autorovo štucanje (Hukkle) puno efektnije od razvikane Taksidermije, koja nas je ponekad natjerala na zijevanje. Uz štucanje, onomatopejski elementi filma uključuju hrkanje, pjev ptica i zvonjavu krava. A taksidermiju sada zamjenjuje toksikologija. Samo su riječi odsutne. Čak ni lažni Pálfijev zemljotres nije prekinuo blaženu ekstazu mađarskog autorskog filma. (Dragan Rubeša)