Kada je prvi put emitiran, na Staru godinu 1975., dvodijelni tv film Ironija sudbine postigao je u Sovjetskom Savezu takav uspjeh da su ga morali ponovno emitirati nakon samo tjedan



„Zar niste malo poranili sa slavljem“, prigovor je koji prolaznici upućuju 36-godišnjem zubaru Ženji, koji je te sudbonosne Stare Godine prvi put pristao na brak. Dopratio je najboljeg prijatelja u moskovsku zračnu luku na put u Lenjingrad, prije toga su se zapili u javnoj kupelji, kombinacija piva i votke gotovo ih je obeznanila, a kada je trebalo ući u zrakoplov, više se nije znalo tko putuje, a tko ne. Naposljetku se u prekrcanu Tupoljevu našao Ženja i prespavao let, izbacili su ga u Lenjingradu, a on je mislio da je u Moskvi i još supijano rekao taksistu da ga vozi u njegovu Treću radničku, u neboder u koji se upravo uselio. Što je najapsurdnije, tamo je i stigao, zahvaljujući sovjetskim arhitektima koji su se pobrinuli da svaki veći grad ima čitave kvartove potpuno identične arhitekture i naziva ulica, pa kada ste u stanju kakvom je Ženja, nikad ne biste mogli razlučiti jeste li u Moskvi ili Lenjingradu.

Kada je prvi put emitiran, na Staru godinu 1975., dvodijelni tv film Ironija sudbine postigao je u Sovjetskom Savezu takav uspjeh da su ga morali ponovno emitirati nakon samo tjedan. Nije tada bilo mjerenja gledanosti, no vidjela ga je barem polovica stanovnika mnogoljudne države. Napravljena je i nešto kraća kino verzija, koja je skupila osam milijuna gledatelja, i to uglavnom onih koji su film već vidjeli na televiziji. Otad se Ironija sudbine tradicionalno emitira za Staru godinu, slično kao i Divan život Franka Capre u Americi, u Ruskoj federaciji zadržali su taj ritual pa su 2007. napravili čak i nastavak koji je režirao Timur Bekmambetov, jedini tamošnji filmaš s holivudskim pedigreom (potpisao je Wanted s Angelinom Jolie): bio je to, dakako, najuspješniji film u toj sezoni. Ironija sudbine nije fascinirala samo lokalno tržište, kada je prvi put emitirana u Jugoslaviji, bilo je uoči Nove godine 1984., telefoni u filmskoj redakciji Televizije Zagreb užarili su se od poziva gledatelja koji su zahtijevali reprizu.

Tvorac tog tv čuda zvao se Eldar Rjazanov i tada je već bio na glasu kao kralj sovjetske komedije (titulu je dijelio s podjednako produktivnim Leonidom Gajdajem). Umro je u Moskvi od zatajenja srca i pluća, bilo mu je 88 godina, a u karijeri je režirao 28 filmova, 22 dokumentarca i bezbroj televizijskih radova. Iako u razdoblju tranzicije više nije uspio ponoviti nekadašnje uspjehe, reputacija mu je i dalje bila iznimna, pa su ga obasipali priznanjima kao i u prethodnom režimu. Cijenili su ga i u svijetu, osobito Francuskoj, gdje je 2010. dobio orden za umjetnost i književnost, a napise o njegovoj smrti objavili su – između ostalih - New York Times, Hollywood Reporter i Guardian.

Rjazanov je rođen 1928. u Samari, otac mu je bio trgovački predstavnik u Teheranu, ali je odrastao u Moskvi gdje je 1950. diplomirao VGIK, najugledniju sovjetsku filmsku akademiju, u klasi Grigorija Kozinceva. Upoznao je legende poput Sergeja Ejzenštejna, a Ivan Pirjev, majstor socrealističkih komedija (Traktoristi, Svinjarica i pastir, Kubanski kozaci) sugerirao mu je da krene njegovim putem. Nakon obaveznog staža u dokumentarcima, režirao je samostalni igrani prvijenac Karnevalska noć, film je imao premijeru za Novu godinu 1956. i privukao u kina malone 50 milijuna gledatelja. Bila je to znakovita godina, Nikita Hruščov održao je znameniti govor u kojem je osudio Staljinove čistke, sovjetske trupe upale su u Mađarsku, a u filmu Rjazanova radnički kolektiv buni se protiv direktora starog kova i pravi novogodišnju proslavu po svom ukusu. Kad danas gledate taj film, ne možete vjerovati u kojoj se mjeri tada dopuštalo oponašanje holivudskih revija: jazz, moderni ples, akrobati, klaunovi – sve to imate u komediji u kojoj se samo po radničkoj odjeći moglo zaključiti sovjetsko podrijetlo, ali su se u svemu drugome poštivali zapadni standardi. Produkcijski, film je bio impresivan, snimljen u vrlo lijepom Sovcoloru, a u glavnoj ulozi blistala je još mlada Ljudmila Gurčenko, kasnije velika zvijezda sovjetske kinematografije. Prikazivan je i u našim kinima, tako nešto nama je tada bilo nedostižno, ali smo na repertoaru bili pretrpani još raskošnijim američkim filmovima, pa je Karnevalska noć prošla nezapaženo.

Rjazanov je u međuvremenu gradio reputaciju, eksperimentirao žanrovima (satira Čovjek niotkuda iz 1961. čak je i zabranjena, samo mjesec nakon premijere, i morala je čekati sve do razdoblja „perestrojke“ na odobrenje za prikazivanje) da bi naposljetku shvatio da mu najbolje leže komedije iz suvremenog života, za koje je – najčešće u suradnji s Emilom Braginskijem - pisao i scenarije. Spretno je balansirao između dopuštenog i nedopuštenog, u filmu Čuvajte se automobila (1966.) njegov je junak moderni Robin Hood koji krade skupa vozila kriminalcima i korumpiranim državnim službenicima i zaradu dostavlja obdaništima, a u Djedicama razbojnicima isljednik koga žele otpraviti u mirovinu odlučuje se na krađu stoljeća kako bi ispao heroj. Redatelj se nije osobito brinuo oko toga tko je podoban a tko ne, pa je Ironiju sudbine nakrcao stihovima Marine Cvetajeve, Borisa Pasternaka, Bele Ahmaduline i Jevgenija Jevtušenka, od kojih su neki bili i na ideološkim „crnim listama“, a njegov prikaz sovjetske svakodnevice varirao je od ušminkanosti (u Ironiji sudbine priređuju se gozbe i nosi odjeća o kakvima je prosječni sovjetski građanin mogao samo sanjariti) do realizma: odlična komedija Stanica za dvoje s puno duha je prikazala kako obični ljudi zapravo žive: za nas je posebno zabavna scena u kojoj se konobarice u restoranu na željezničkoj stanici pomame za šamponima iz Jugoslavije. Usporedimo li njegove filmove sa srpskim komedijama (izuzmimo Šijanove Ko to tamo peva i Maratonci trče počasni krug), koje su za našu publiku poželjni obrazac humora, shvatit ćemo kako Rjazanov brižljivo smišlja i gradi zaplete, kako intrigantno portretira vlastitu sredinu te kako je to sve skupa odlično režirano: u Uredskoj romansi (1977.) skromni službenik (Andrej Mjagkov iz „Ironije sudbine“) na nagovor kolega udvara naizgled neprivlačnoj šefici, a nenametljivo je oslikano kako protječe radni dan u sovjetskom uredu: beskonačno dugo uljepšavanje ženskog osoblja u rano jutro tek je jedan detalj tog teatra apsurda.

Netočan je dojam da su njegovi filmovi napravljeni samo za uveseljavanje široke publike i da su pretežno lokalnog karaktera. Još je Karnevalska noć dobila posebno priznanje u Edinburgu, Čuvajte se automobila također je tamo nagrađen, ali i u Melbourneu i Sydneyju. Uredska romansa natjecala se na festivalu u Chicagu, a Stanica za dvoje u službenom programu Cannnesa. Ipak, samo su domaći gledatelji mogli uistinu razumjeti čime se njegovi filmovi bave. Obećano nebo iz 1991. dobilo je šest nacionalnih nagrada Nika u tek uspostavljenoj Ruskoj federaciji, no i Grand Prix na festivalu u Madridu. Komentar Rjazanova na ovo potonje: „Prihvaćajući nagradu, nisam se mogao oteti dojmu kakva je to sprdnja. Film koji tako bolno i gorko priča o našim nevoljama, teškom životu, siromaštvu, ljudima koje ponižava sistem, na Zapadu je shvaćen kao elegantna fantazija ruskog redatelja. Ipak, bilo je lijepo dobiti to priznanje.“ (Nenad Polimac, Jutarnji list)