Najčešće je svoje zavidno glumačko umijeće pokazivao u većim epizodama, a ne glavnim ulogama, pa je zato donekle shvatljivo da je cjelina njegovog opusa impozantnija od pojedinačnih, vrlo uspjelih uloga koje su ipak bile pomalo u sjeni protagonista



Jedan od velikih karakternih američkih glumaca s karijerom duljom od šest desetljeća Eli Wallach je posljednje filmske uloge (od njih devedesetak) odigrao 2010. u svojoj devedeset i petoj godini – Starac u filmu Romana Polanskog Pisac u sjeni (The Ghost Writer) Julie Steinhardt u Wall Street: Novac nikad ne spava (Wall Street: Money Never Sleeps) Stonea. Gotovo jednak broj rola ostvario je i na malim ekranima, ali je za njega kazalište bilo daleko značajniji medij. Studiozno se počeo baviti upravo kazališnom glumom, počevši je studirati kod velikog njemačkog kazališnog redatelja Erwina Piscatora, a potom je među prvima postao i jedan od učenika Leea Strasberga u Actors Studiju, postavši istodobno i jedan od utemeljitelja tog najznačajnijeg američkog glumačkog učilišta.

U međuvremenu je 1945. počeo nastupati na Broadwayu, a već je 1951. dobio najprestižniju američku kazališnu nagradu Tony za ulogu u Tetoviranoj ruži Williamsa u čijim je komadima ponajviše i glumio, odbijajući filmske ponude čak i onda kada je financijski jedva preživljavao sa suprugom Anne Jackson, kazališnom glumicom i čestom partnericom s kojom je bio u braku od 1948. do smrti. Ozbiljna šansa za promjenu takve situacije bila je 1953. nakon probnog snimanja za ulogu Angela Maggia u filmu Odavde do vječnosti (From Here to Eternity) kojem je oduševio redatelja Freda Zinnemanna, ali je i to odbio da bi igrao u predstavi Camino Real Williamsa u režiji Elije Kazana ne dvoumeći se u izboru komada tada vodećeg američkog dramatičara u režiji po njegovom mišljenju najboljeg kazališnog redatelja.

Zinnemannov film je pak dobio osam Oscara, a među njima je jednog dobio Frank Sinatra za epizodnu ulogu koju je Wallach odbio. No, baš ga je Kazan, kojeg je vrlo cijenio na temelju kazališnih dometa, konačno privolio da nastupi u filmu. Bila je to Baby Doll scenariju Tennesseea Williamsa. Za ulogu sicilijanskog zavodnika u tom filmu Wallach je dobio nagradu Britanske akademije (BAFTA) za debitanta koji najviše obećava, a bio je nominiran i za Zlatni globus za sporednu ulogu. Broj filmskih uloga koje su uslijedile govori o povjerenju redatelja i producenata u njegovo glumačko umijeće, a neobično je da je vrlo rijetko bio nagrađen za pojedinu ulogu, dok je za životno djelo dobio počasnog Oscara i još nekoliko nagrada. Izgleda da se ocjenjivačima činilo da Wallach s takvom lakoćom tumači najrazličitije uloge da za to i nije potreban poseban napor te da zapravo on i igra prvenstveno samog sebe.

Tek se usporedbom svih tih vrlo različitih likova moglo doći do zaključka koliko je umijeća zahtijevala prirodnost u takvoj raznolikosti. Tako je već u početku filmske karijere nakon Baby Doll vrlo uspjelo igrao plaćenog ubojicu u film noiru Postava (The Line Up, 1958.) Dona Siegela, pa pokvarenog meksičkog bandita u Sedam veličanstvenih (The Magnificent Seven, 1960.) Johna Sturgesa, a u vesternima je dojmljivo tumačio i potpuno različite tipove - u omnibusu Kako je osvojen Divlji zapad (How the West Was Won, 1962.) i u Dobar, loš, zao (Il buono, il brutto, il cattivo, 1966.) Sergia Leonea. U međuvremenu na potpuno drugačiji način bio je sugestivan kao Guido u Neprilagođenima (The Misfits, 1961.) Johna Hustona ili General u Lordu Jimu (1965.) Richarda Brooksa, dok je u atraktivnoj romantičnoj komediji s elementima akcije Kako ukrasti milijun dolara (How to Steal a Million, 1966.) velikog Williama Wylera pokazao kako se sjajno snalazi i u tom žanru. Još naglašenije komičnu rolu igrao je i u drugom filmu koji ćemo vidjeti u ovom ciklusu – duhovitoj parodiji dvostrukih filmskih programa za široku publiku tridesetih godina prošlog stoljeća u SAD-u Dva filma za groš (Movie Movie, 1978.) Stanleya Donnena.

Kasnije je znatno više glumio u krimićima, posebno kao pripadnik mafije, ali je najčešće svoje zavidno glumačko umijeće pokazivao u većim epizodama, a ne glavnim ulogama, pa je zato donekle shvatljivo da je cjelina njegovog opusa impozantnija od pojedinačnih, vrlo uspjelih uloga koje su ipak bile pomalo u sjeni protagonista. (Tomislav Kurelec)