Stvarao je u posve drukčijoj klimi u kojoj Bog još nije bio mrtav, Marx još nije bio zaboravljen, a Lenjin još nije bio prezren. Takva klima ideaaln je rasadnik za generaciju talentiranih sineasta poput Damianija, Pontecorva i samog Petrija,predstavnika najradikalnije struje talijanskog političkog filma
U dogmatskoj i krajnje ideologiziranoj državi poput Italije u kojoj se još vodi žestoka borba protiv sveopće 'berluskonizacije' njezina medijskoga prostora, koja je mahom zahvatila katodno tkivo, kontaminirano formulom culi e tette i opscenim trakavicama o otetim iranskim mučenicama Jessici i Samanti, teško je očekivati da će politički film proizvesti snažan terapeutski učinak. Poput kvalitetne talijanske političke satire, tako je i kvalitetni talijanski politički film oduvijek dolazio s lijeva, uz poneku rijetku iznimku. Jer, ako je tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina koje su označile njegovo zlatno doba, talijanska desnica pronašla apologeta u 'anarhisti' Dinu Risiju, tom krajnjem ciniku i velikom individualcu, onda je ljevica razotkrila svoga 'terapeuta' u Eliu Petriju, premda je njegov angažman nepravedno ostao u sjeni njegovih razvikanijih suvremenika poput Rosija, Bertoluccija, Damianija i Pontecorva. Takav autorov status nije se bitnije izmijenio ni dandanas; inteligentni dokumentarac Federica Baccija i Stefana Leonea Elio Petri: Appunti su un autore, koji je dokazao da se talijanska filmska prošlost ne bi smjela stidjeti svojih 'reakcionarnih' autora koji su imali dovoljno hrabrosti pokazati i potkazati talijanske političke noćne more, nije uvršten u službenu selekciju ovogodišnje Mostre, nego je odbačen na festivalske margine i prikazan u alternativnome programu 'Cinema degli autori', nekoj vrsti off-Venezije, koji funkcionira kao inteligentan odgovor na kanski Quinzaine.
No, Petri je stvarao u posve drukčijoj klimi u kojoj Bog još nije bio mrtav, Marx još nije bio zaboravljen, a Lenjin još nije bio prezren. Takva klima idealan je rasadnik za generaciju talentiranih sineasta poput Damianija, Pontecorva i samog Petrija, predstavnika najradikalnije struje talijanskog političkog filma, poznatijeg pod sintagmom 'cinema di denuncia' ('potkazivački film'), premda su pojedini kritičari poput Pierrea Bilarda, u glupostima otišli tako daleko, da su ih optuživali da filmovima potiču na terorizam. Istodobno, buntovni Petri je inteligentno usavršio Wellesovo pravilo da je pričati o Zlu puno veći izazov nego pričati o Dobru. Kao što su Wellesovi negativci poput Kanea, Quinlana i Arkadina bili puno intrigantniji od junaka dobre Amerike Caprinih hipokrizija, tako su i Petrijevi fašistoidni šefovi policije, mafijaši, odurni demokršćanski uglednici i slični negativci puno snažniji i slojevitiji od dobre Italije De Sicina neorealizma.
No, koliko god je Petrijev obračun s patološkim ispreplitanjem mračnih predmeta čežnje i političke moći bilo krajnje osoban, publika je oduvijek bila na njegovoj strani. A za to je uvelike bio zaslužan i buntovni pogled njegova glumca fetiša - Gian Marie Volontea. U pojedinim trenucima, njegova fascinacija Reichovom psihoanalizom i Boschovim platnima bila je tako snažna, nadasve zahvaljujući kolorističkim igrama Luigija Kuveillera, direktora fotografije u njegovim najboljim filmovima, da se autorov prosede doima poput groteskne kombinacije suluda kiča, antinaturalizma i snažne ekspresivnosti.
Zato je u trenutnu ozračju talijanskog 'potkazivačkog filma' teško naći adekvatni Petrijev pandan. Dakako, nastavljači njegove tradicije postoje, poput Giordane (La meglio gioventu), Benvenutija (Segreti di Stato) i Andree Mannija (Il fuggiasco). A ne posustaju ni njegovi suvremenici s kojima je nekoć dijelio iste aktivističke stavove, poput neuništiva Bellocchia (Bongiorno, notte). No, svi ti naslovi ostaju u sjeni najboljih Petrijevih komada. Jer, Todo modo, Odbrojani dani, Istraga nad besprijekornim građaninom, Radnička klasa ide u raj i Svakom svoje danas su aktualniji no ikad. Naprosto zato jer je Petri u isti mah potkazivao svoje doba, ali i bio ispred tog doba. (Dragan Rubeša)