Iako je dojmljivo tumačila različite uloge nije to ostvarivala naglašenim promjenama glumačkog stila ili izgleda nego je pokazala posebno umijeće u uvjerljivom prilagođavanju različitim protagonisticama svoje snažne osobnosti, domininantne u kadrovima u kojima se pojavljivala



Jedna od najvećih, a vjerojatno i zadnjih veličina starog sustava zvijezda velikih američkih filmskih studija Elizabeth Taylor vrlo je rano započela karijeru koja je desetljećima trajala bez prekida. Možda u to ne treba računati nastup u dobi od tri godine s plesnom školom pred britanskom kraljevskom obitelji u Londonu u kojem je rođena, iako su joj roditelji bili Amerikanci koji su tamo imali umjetničku galeriju. No, nakon što se zbog prijetnje rata vratila u SAD, njezina je neobična (tada dječja) ljepota bila ulaznica za svijet filma, pa je već 1943. s drugim filmom Lassie se vraća kući (Lassie Come Home) u režiji Freda McLeoda Wilcoxa postala dječja zvijezda, a popularnost joj je još više porasla s Nacionalnom nagradom (National Velvet, 1945.) Clarencea Browna. Ni prijelaz u tinejdžerske godine u kojem se dječje zvijezde često izgube nije joj naškodio, jer je u ne posebno značajnim filmovima odigrala solidne uloge. Važnije je ipak da već s osamnaest godina započinje vrlo uspješnu „pravu“ karijeru komedijama Mladenkin otac (Father of the Bride, 1950.) i Očev mali dobitak (Father's Little Dividend, 1951.) u režiji majstora tog žanra Vincentea Minnellija. Oca je glumio Spencer Tracy koji se i izvan role odnosio prema njoj očinski upućujući je u mnoge tajne poziva, što je ona uvijek priznavala kao jedan od odlučujućih utjecaja na njezino glumačko formiranje.


A koliko je bila talentirana učenica pokazalo se već te 1951. u jednom od najboljih američkih filmova prve polovice pedesetih godina – snažnoj melodrami s naglašenim socijalno-kritičkim elementima Mjesto pod suncem Georgea Stevensa prema slavnom romanu Američka tragedija Theodorea Dreisera. Nakon tog filma mnogi su tu svjetloputu crnku neobičnih ljubičastih očiju proglašavali najljepšom ženom svijeta, ali su joj – što je bilo prilično neuobičajeno – istodobno priznavali i izniman glumački dar. Iako je dojmljivo tumačila različite uloge nije to ostvarivala naglašenim promjenama glumačkog stila ili izgleda nego je pokazala posebno umijeće u uvjerljivom prilagođavanju svoje snažne osobnosti različitim protagonisticama, dominantne u kadrovima u kojima se pojavljivala. Ipak studio MGM s kojim je imala ugovor bio je više impresioniran njezinim izgledom nego glumačkim dometima, pa je u nekoliko sljedećih filmova isticao u prvi plan njenu ljepotu, što je nije spriječilo da pokaže i interpretacijske sposobnosti, posebno u melodrami Kad sam posljednji put vidio Pariz (The Last Time I Saw Paris, 1954.) Richarda Brooksa. Ipak da bi je se cijenilo ne samo kao veliku zvijezdu nego i veliku glumicu iznimne zasluge ima i opet George Stevens s filmom Div (Giant, 1956.) koji se danas ponajviše pamti kao posljednji film karizmatičnoga Jamesa Deana, ali u kojem Elizabeth Taylor tumači jednu od svojih najkompleksnijih uloga. Sljedećih nekoliko godina vjerojatno su njeno najblistavije razdoblje s filmovima nominiranim za Oscara Drvo života (Raintree County, 1957.) Edwarda Dmytryka, Mačka na vrućem limenom krovu (Cat on a Hot Tin Roof, 1958.) Richarda Brooksa i Iznenada prošlog ljeta (Suddenly, Last Summer, 1959.) Josepha Lea Mankiewicza. Za posljednjeg je osvojila i Zlatni Globus, dok joj je prvi Oscar pripao za Butterfield 8 (1960.) Daniela Manna.

Njeno glumačko oslanjanje na vlastitu osobnost moglo je sugestivno dočarati te međusobno različite karaktere zahvaljujući strastvenosti kojom se ona prepuštala glumi, ali i svemu ostalom u svom životu, pa je to možda i razlog što se udavala osam puta. No, za nju kao glumicu najvažniji su bili i inače najburniji peti i šesti brak – oba sa sjajnim glumcem Richardom Burtonom koji su uz sve ono čime su punili senzacionalističke medije donijeli i promjene u glumi Elizabeth Taylor. Ona je Burtonom bila fascinirana ne samo kao čovjekom nego i kao glumcem, te je počela mijenjati i svoj stil glume pod njegovim utjecajem. Tada njeno glumačko umijeće postaje mnogo naglašenije, praćeno i znatnim transformacijama izgleda. Vrhunac tog znatno drugačijeg glumačkog pristupa je alkoholičarka Martha udata za sveučilišnog profesora (Burton) s kojim se neprekidno i bespoštedno sukobljava u Tko se boji Virginije Woolf (Who's afraid of Virginia Woolf, 1966.) Mikea Nicholsa za što je nagrađena drugim Oscarom. Nakon toga ipak postiže ravnotežu između svoja dva prilično različita pristupa glumi postižući zrelost koju reprezentativno pokazuju i ostali vrijedni filmovi iz ovog ciklusa – Odsjaji u zlatnom oku (Reflections in a Golden Eye, 1967.) Johna Hustona i Tajna ceremonija (Secret Ceremony, 1968.) Josepha Loseya. (Tomislav Kurelec)