Rohmerov redateljski postupak upućuje na njegov stav o povezanosti filma i književnosti koji ga bitno udaljuje od glavne težnje novog vala - borbe protiv kinematografije utemeljene na ekranizacijama vrijednih književnih djela i zahtjeva za stvaranjem posebnog filmskog jezika i izraza neovisna o ostalim umjetnostima



Kada je 2007. njegov posljednji film Ljubavi Astrée i Céladona prikazan na festivalu u Veneciji, Eric Rohmer kazao je da ne vjeruje da će više režirati filmove, jer da je to fizički naporan posao za koji više nema dovoljno snage. Od autora koji je uz niz značajnih nagrada na drugim festivalima u Veneciji pobijedio još 1986. sa Zelenom zrakom, a 2001. dobio nagradu za životno djelo, ta se izjava i pored blage šale na vlastiti račun doimala vrlo uvjerljivom, jer Rohmer je u tom trenutku već bio u osamdeset i osmoj godini. Iako nije jedini filmaš koji je u tako poodmakloj dobi bio redateljski aktivan, ipak je i među tim rijetkim iznimkama vjerojatno jedini koji se konzekventno držao temeljnih odrednica svog prosedea koji se formirao u vrijeme francuskog novog vala, dakle, prije pola stoljeća.

Doduše u prisjećanju na taj, jedan od posljednjih velikih modernističkih, pokreta rijetko će među imenima koja će poznavateljima pasti odmah na pamet biti Rohmerovo, iako je on prvi među novovalovcima počeo snimati (kratke) filmove (Dnevnik zločinca/Journal d'un scélérat, 1950.), a i poput od njega desetak godina mlađih Godarda, Truffauta, Chabrola i Rivettea afirmirao se kao kritičar i zagovornik korjenitih promjena u francuskoj kinematografiji u uglednim Cahiers du cinéma kojima je bio i glavnim urednikom od 1957. - 1963. Uz to bio je i jedan od prvih među njima koji su snimili cjelovečernji film - U znaku lava (Le signe du Lion, 1959.). No, za razliku od većine ostalih nije se već debitantskim ostvarenjem nametnuo kao značajan redatelj nego se to dogodilo tek potkraj šezdesetih s Noći kod gospođice Maud (Ma nuit chez Maud,1969.) koja je bila nominirana za Oscara za strani film kao i Rohmer za njen scenarij. Bio je to četvrti film iz ciklusa od šest Moralnih priča od kojih je prva kratkometražna Pekarica iz Monceaua (La boulangere de Monceau, 1962.), a druga srednjemetražna - Suzannina karijera (La carriere de Suzanne, 1963.). Ovaj izbor je rijetka prilika da ih se vidi, jer su čak i u Francuskoj službenu premijeru imale 1974. nakon uspjeha cjelovečernjih filmova iz tog ciklusa od kojih će ovdje biti prikazano i Clairino koljeno (Le genou de Claire, 1970), možda čak i najbolje u jakoj konkurenciji njegovih izvrsnih ostvarenja.

Posebnost i vrijednost Rohmerova postupka možda je bilo teže nego kod drugih novovalovaca prepoznati iz jednog filma, ali u ciklusu je postajalo jasno da njegova vrlo funkcionalna režija bez posebnih efekata ili krupnih planova, s prirodnom rasvjetom, stvara posebnu atmosferu oko svakodnevnih situacija. One su povezane tek naznakama radnje, a služe prvenstveno za dublju introspekciju, određenje psihologije likova i njihovog senzibiliteta. Rohmer za to prvenstveno koristi gotovo literarni oblik govora (dijaloga i monologa) da bi tako na samosvojan način rasvijetlio odnose muškaraca i žena, ljubav, prijateljstvo, sreću, dosadu, vjeru, te ponajviše osobnu slobodu s kojom se njegovi protagonisti najteže nose i od nje bježe u mnoge i komplicirane obveze od posla do braka. Takav redateljski postupak upućuje na njegov stav o povezanosti filma i književnosti koji ga zapravo bitno udaljuje od glavne težnje novog vala - borbe protiv kinematografije utemeljene na ekranizacijama vrijednih književnih djela i zahtjeva za stvaranjem posebnog filmskog jezika i izraza neovisna o ostalim umjetnostima.

Ipak način na koji Rohmer koristi literarizirani govor je izrazito filmski, jer ga pokretne slike ne ilustriraju nego mu predstavljaju svojevrstan kontrapunkt ili komentar koji tom spoju daje potpuno novo značenje. A da takav način (ne samo) filmskog mišljenja bitno određuje Rohmera i kao čovjeka i kao velikog filmaša pokazuje i njegovo objašnjenje naslova prvog ciklusa Šest moralnih priča: „Ono što zovem moralnom pričom nije priča s moralom već pripovijest koja se bavi manje onim što ljudi rade nego onim što im je na pameti dok to rade.“

Zato ni naziv drugog njegovog ciklusa Komedije i izreke (Comédies et proverbes), snimanog osamdesetih godina (iz kojeg su preostala tri filma ovog izbora, među kojima se Pauline na plaži često uvrštava u vrh Rohmerova opusa) ne treba shvatiti doslovno nego kao još jednu zanimljivu zagonetku da bi se shvatilo što za autora zapravo znači komedija ili izreka. (Tomislav Kurelec)