Vizualna nastojanja njemačkog ekspresionizma Friedrich Wilhelm Murnau doveo
je do vrhunca: uporabom osvjetljenja, kontrastnom, ali i tmurno magličastom
fotografijom, kompozicijom kadra i prožimanjima prirodne i artificijelne
scenografije



Usprkos katastrofalnoj ekonomskoj krizi, posljedici poraza u ratu, jedva
isplativim reparacijama, a i potresima izazvanim općim stanjem u svjetskoj
privredi, njemačka je kinematografija napredovala. Poduzeće UFA postalo je
vodeće u Europi, Babelsberg vodeći studio, a pojavile su se i slavljene
umjetničke struje - na primjer ekspresionizam, Kammerspielfilm (Komorni film),
zatim Strassenfilm («film ulice») i Neue Sachlichkeit (Nova stvarnost).
Istina, povijesti filma pretpostavljale su im sovjetsku i francusku avangardu -
jer su potonje odlikovala uočljivija otkrića na planu filmskoga izraza,
kasnije i zbog «negativnog sentimenta» prema Njemačkoj. Ipak, s vremenom se
ispravila ta procjena, negdje od početka osamdesetih prošlog stoljeća zapravo
prevrednovale su se zasluge njemačkog filma, u čemu je posrednu ulogu imao
Novi njemački film, a i činjenica da su mnogi tadašnji njemački sineasti
izdržali nasrtaje zvučne tehnologije, te da tragovi tih struja sežu do
današnjih dana i da je Murnau izvršio veći utjecaj na zvučni film nego
Ejzenštejn. Nadalje, pristaše autorskih, a i žanrovskih pristupa nikada nisu
zaboravili Ernsta Lubitscha i Fritza Langa koji su briljirali i u Hollywoodu, ni
Pabsta kojega je nedvojbeno omeo dolazak nacionalsocijalista na vlast. Dakako,
nisu zaboravili ni Friedricha Wilhelma Murnaua, jedinoga koji se - zbog prerane
smrti - nije okušao u zvučnome filmu. Dapače, nitko se nije odvažio
pretpostaviti mu nekoga od prethodnih.

Rodio se on u Bielefeldu 1888. kao F.W. Plumpe (od oca švedskoga podrijetla), a
kako mu se to prezime učinilo neprikladnim za svijet spektakla, promijenio ga
je. Zbog nekog nezaboravnog doživljaja u Murnauu, prisvojio je ime tog ubavog
gradića u južnoj Bavarskoj, gradića kojega je svojom slikom ovjekovječio i
Kandinski. No, studirao je on u Heidelbergu i Berlinu (filozofiju i povijest
umjetnosti), zatim je glumio u kazalištu slavnoga Maxa Reinhardta, a da bi
predigra filmskoj karijeri imala i primamljive akcijske dimenzije, Murnau je u
I. svjetskom ratu bio pilot, i to «Kampfpilot», koji je prisilno sletio u
Švicarskoj u kojoj je ostao interniran do kraja rata. Ipak, već 1919. debitira
kao filmski redatelj - koji će u dvanaest godina (pogiba 1931. u automobilskoj
nesreći u Kaliforniji) režirati dvadesetak filmova, od kojih će ga četiri
učiniti klasikom svjetskoga filma: Nosferatu, simfonija užasa (1921), Posljednji
čovjek (1924), Faust (1926) i Zora (u SAD, 1927).

Nosferatu, simfonija užasa prvi je u svjetskim razmjerima slavni film
strave: Murnau je žanru dao «status».Riječ je zapravo o Bram Stokerovom Drakuli,
ali su se zbog problema oko autorskih prava promijenila sva imena likova i
mjesta radnje, a sličan je slučaj i s Janusovom glavom (1920) u kojemu
su preuzeti važni dijelovi Stevensonova Dra Jekylla i gospodina Hydea.
Inače, ekspresionističku sklonost ka fantastičnom susrećemo i u Fantomu
(prema G. Hauptmannu), Faustu, a neki je otkrivaju i u Dvorcu Vogelöd
(1921) u kojemu postoje i elementi kriminalističkog filma.

Posljednji čovjek, prema scenariju prvog svjetski slavnog scenarista
Carla Mayera, remek-djelo je koje prianja uz struju Kammerspielfilma zbog
zatvorenih mjestimično i klaustrofobičnih prostora. To je priča što
podsjeća na Gogoljevu Kabanicu i to je možda najuspjeliji nijemi
socijalnopsihološki film. Bolje priče teško da bi se sjetili i socijalno
najosvješteniji neorealisti. U kritičarskom izboru najboljih filmova
(Bruxelles, 1958) proglašen je jedanaestim filmom svih vremena. Snažno
podupire uvjerenje da bi se Murnau suvereno snalazio i u zvučnom filmu.

Faust je prva uspjela adaptacija nekog «gigantskog» djela svjetske književnosti,
a nakon ekranizacije Goethea tu ambiciju Murnau je uspješno produžio
Moliereovim Tartuffeom. Inače, Faust je i nas zadužio: jednu
zgodu parodira Oktavijan Miletić u svom filmu Faust (1934).

Američki film Zora (prema Hermann Sudermannu) za razliku one užasa
simfonija je ljubavi. Vrlo vjerojatno najuspjelija ljubavna poema svih vremena;
uostalom, osmi je na listi najuspjelijih filmova svih vremena u posljednjoj
anketi (Sight and Sound, 2002).

I sama letimična nabrajanja mogu ukazati na značenje i vrijednost Murnauovih
filmova. U uviđaju u cjelinu opusa povjesničari ističu da je među prvima
efektno rabio vožnje i panorame koje nisu motivirane nekim vidljivim kretanjem,
već radi stvaranja ugođaja i naznaka o psihičkom stanju likova, a on je bio i
majstor fokalizacije, odnosno, diskretnog sugeriranja nazočne - i promatračke
i proživljavalačke - pozicije lika u prizoru. Također, gotovo svi dodaju da
je on vizualna nastojanja njemačkog ekspresionizma doveo do vrhunca: uporabom
osvjetljenja, kontrastnom ali i tmurno magličastom fotografijom, kompozicijom
kadra, prožimanjima prirodne i artificijelne scenografije što sve, uz dinamiku
kamere, sugerira jedan metafizički doživljaj prostora. Međutim, oni koje
zanima sveukupnost Murnauova filmom dočaranoga svijeta i osobnog svjetonazora
nalaze protežnija i dublja svojstva, nalaze splet opozicija koje ga čine
doista jedinstvenim. Kod Murnaua suprotstavljaju se priroda i kultura, sudbina i
čovjekov otpor, pogled na svijet koji ga bliži njemačkom romantizmu
(slikarstvu i književnosti što posebno ushićuje Wernera Herzoga) i
realističko poniranje u životni «detalj» i «krutu stvarnost» pa ga zato
nazivaju poetskim realistom, ravnodušnost «materijalnoga» i tjeskoba i
podsvjesne žudnje, bijeda i moć, strah i ushit, zbiljsko i fantastičko - sve
dvojstva čovjeka i svijeta. Neke od tih opozicija nalaze se npr. i kod Langa,
no one su kod Murnaua u likovima, vizualno i strukturno stopljene i u svojoj
prožetosti rezultiraju filmovima koji su na granici onirizma. I u tome je
Murnau, čak i kad se dojmovno nametne kao realist, i avangardan i moderan.
Negdje, poput Thomasa Manna, u njemu se spajaju intelektualac i pjesnik, a
rezultat je uzlet prema uzvišenom, prema nekoj filozofičnoj simfoniji - pa
bila ona užasa ili ljubavi. (Ante Peterlić)