Buñuel je ostavio neizbrisivi trag na čitavu generaciju suvremenih španjolskih sineasta, čiji je opus u vječnom poigravanju s našom percepcijom obuhvaćen žanrovskom sintagmom 'cine fantastico'
Kada je talijanski kritičar Goffredo Fofi početkom sedamdesetih upoznao Luisa Buñuela u salonu njegova pariškog hotela, čiji su prozori gledali na groblje Montparnasse, tada je izraz njegova lica više odavao velika mudraca, nego nadrealna kanibala koji je tamanio popove. Buñuelova mudrost bila je plod njegova iskustva. S jedne strane, ono je u korijenima počivalo na staroj seoskoj i katoličkoj tradiciji. A s druge strane, ono se napajalo slavnim povijesnim avangardama. Jedno od gesla Buñuelovih nadrealističkih prijatelja bilo je i to da glad za hranom nije nikakva izlika za prostituiranje umjetnošću. Tom mottu Buñuel je ostao vjeran do samog kraja. A jedini film kojeg se sramio bio je njegov prvi meksički film Gran Casino, definiran kao 'rat između tanga i mariachija', kojeg je snimio nakon što je okrenuo leđa Hollywoodu. No, čitav Buñuelov opus bilo bi nemoguće vrednovati bez tereta kojeg su na njegovim plećima ostavili smrt, katolički grijeh, pikarski romani napisani u tradiciji Don Kihota i barokni moralisti. Samo što Buñuelov mliječni put ne završava u Santiagu de Compostelli, nego tamo započinje, da bi se potom nastavio u Parizu i Mexico Cityju. Potom se putovanje vraća s pokušajima razumijevanja čovjekove malenkosti i nestalnosti, ali i pulsirajućih misterija života i neminovne smrti.
Buñuelova filmska karijera započinje možda najzloglasnijim filmskim preludijem u povijesti pokretnih slika, onim iz Andaluzijskog psa. No, etape autorova mliječnog puta koje ćemo vidjeti na platnu kina Tuškanac, vezane su za Buñuelov povratak iz meksičkog egzila, kojeg je označila Viridiana, čija finalna orgija prosjaka, neka vrsta crne parodije na Posljednju večeru, začinjena Händelovim partiturama, ostaje jedan od autorovih najbrutalnijih i najviše uznemirujućih prizora. Samo godinu nakon Viridiane, nastaje enigmatični Anđeo uništenja, snimljen u najboljoj tradiciji nadrealizma. A Šimun iz pustinje u kojem njegov junak biva poput King Konga 'pometen iz bezvremenosti' u kakofoniju suvremenog New Yorka, neka je vrsta mosta između starog Buñuela, onoga starozavjetnoga, i onog novog, čiji su vrhunci Ljepotica dana i Diskretni šarm buržoazije.
No, Buñuel je ostavio neizbrisiv trag na generaciju suvremenih španjolskih sineasta, čiji je opus u vječnom poigravanju s našom percepcijom obuhvaćen žanrovskom sintagmom cine fantastico, počevši od Olleine dekonstrukcije Goetheova Fausta nastale u suradnji s kazališnom grupom La Fura dels Baus, pa sve do Alejandra Amenabara, u čijem fantazmagoričnu opusu svatko mora naučiti kako se prepoznaju uljezi, tko je živ, a tko mrtav, bilo da reciklira poetiku Ljepotice i zvijeri (šifra: Abre los ojos) ili se poigrava s klasičnim mehanizmima priče o duhovima (šifra: The Others). Čak i autori koji ne pripadaju matičnoj španjolskoj kinematografiji, vole se vraćati u Španjolsku u potrazi za fantastičnim, kao što je to učinio Meksikanac Guillermo del Toro, najprije Đavoljom niti, a potom i Faunovim labirintom u kojem Buñuelova Dalija u nadrealnim prizorima zamjenjuje Goya. Enigma Buñuel je, dakle, vječna i postojana. No, zato su filmovi ti koji nam pomažu da ju bolje shvatimo. (Dragan Rubeša)