O Filmskom autorskom studiju i danas se među filmašima neovisna duha, budeći svojevrsnu nostalgiju, ispredaju legende



Poznatija po kratici FAS, bila je to prva neovisna filmska kuća u Hrvatskoj prije osamostaljenja, pokrenuta 1967. unutar Kino saveza Hrvatske (današnji Hrvatski filmski savez) na valu entuzijazma koji se širio iz zagrebačkog i splitskog kinokluba. Klupskim „alternativcima“, koje su tada nazivali „amaterima“, htjelo se i dalje raditi novi, drukčiji film, ali u boljim, profesionalnijim i slobodnim uvjetima, koje im je ponudio osnivač i producent FAS-a Kruno Heidler. Kada se prvim filmovima ideja konkretizirala – a broj jedan „nosi“ kratki dokumentarac Ljudi (u prolazu) II Lordana Zafranovića, niskobudžetni FAS postao je privlačan i profesionalcima, kojima je ideologizirani i birokratizirani kinematografski mainstream bio odveć skučen, a to su pokazali i pristupanjem studiju.

Entuzijazam u profesionalnim uvjetima, nažalost, nije dugo potrajao. FAS je ugašen stečajem nakon šest godina (1973.) s ovjerenim popisom od četrdesetak kratkih i pet cjelovečernjih filmova. Među njima su i hvaljeni kratki ili dugi, prvi ili rani profesionalni filmovi hrvatskih i slovenskih autora (Frančeka, Grlića, Karpa Godine, Krelje, Kursara, Martinca, Mikuljana, Peteka, Puhlovskog, Radića, Ranfla, Tadića, Zafranovića...), naslovi iskusnijih profesionalaca (Hadžića, Majera, Relje, Sudovića, Vunaka...), kao i autora koji su se u kasnijim desetljećima distancirali od produkcije i posvetili drugim zanimanjima, poput filmologa Peterlića i filmskog povjesničara i političara Škrabala. FAS je, među ostalim, otvorio vrata i prvim domaćim redateljicama (Ljiljana Jojić i Milica Borojević), a bilo bi na njegovu popisu i drugih, zvučnijih autorskih imena poput Bauera, Berkovića ili Ivande da je studio preživio politički i ekonomski zlosretne početke hrvatskih sedamdesetih godina.

Srećom, preživjela je većina filmova FAS-a, s kopija se danas pokušavaju ukloniti barem oni najdublji tragovi vremena da bi se osvježili za ogled pred novim generacijama domaćih i stranih filmofila. DVD-izdanje Žive istine Tomislava Radića iz 1972. i prva DVD-kompilacija kratkih (eksperimentalnih, dokumentarnih i igranih) filmova, nastavak je misije oživljavanja najvrednijeg iz FAS-ova fundusa „drukčijeg“ i „neovisnog“ filma, započete objavljivanjem cjelovečernjeg filma Slučajni život Ante Peterlića, ali i još jedna je to prilika za podsjećanje na produkciju koja je uzorom bila i novijim neovisnim producentima. (Diana Nenadić)