Svaki autentični režiser ima samo jednu temu, i zato zapravo uvijek iznova snima samo jedan film. Moja tema je iskorištavanje emocija, bez obzira tko ih zloupotrebljava - rekao je Fassbinder definirajući svoju tematsku opsesiju



Filmski i kazališni režiser, pisac, dramatičar i glumac, Rainer Werner Fassbinder pronađen je mrtav u minhenskom stanu 10. lipnja 1982. godine. Umro je deset dana nakon trideset i sedmoga rođendana. Kao uzrok smrti navedeno je zatajenje srca uslijed predoziranja kokainom i pilulama za spavanje, a pokraj njega pronađen je nedovršen scenarij za sljedeći film, Rosa Luxemburg. Fassbinderova smrt najčešće se smatra i simboličkim krajem novoga njemačkog filma, kojem su još pripadali i sjajni autori poput Wima Wendersa, Volkera Schloendorfa, Wernera Herzoga.

Slavan po frenetičnu ritmu snimanja filmova, u profesionalnom životu trajao je manje od petnaest godina, ali zato je snimio tridesetpet dugometražnih filmova, dvije televizijske serije, tri kratka filma, četiri video produkcije, režirao je dvadesetčetiri kazališna komada i četiri radio drame, a kao glumac odigrao je tridesetšest uloga, u svojim i tuđim filmovima. Radio je i kao kamerman, kompozitor, kostimograf, montažer, producent i kazališni menadžer.

„Svaki autentični režiser ima samo jednu temu, i zato zapravo uvijek iznova snima samo jedan film. Moja tema je iskorištavanje emocija, bez obzira tko ih zloupotrebljava. To je priča koja nikada ne završava, moja vječna tema - bez obzira da li država zloupotrebljava patriotizam, ili u ljudskom odnosu jedan partner uništava drugog“, rekao je Fassbinder definirajući tematsku opsesiju. U odabirima je bio dosljedan i nesmiljeno provokativan, njegovi su filmovi bili bolno izazovni za njemačko - i uopće građansko društvo, a njegov privatni život trajan izvor zgražanja i skandala. Fassbinderova intenzivna radna disciplina i nevjerojatna kreativna energija u potpunoj su suprotnosti s divljim, auto-destruktivnim libertinizmom koji mu je i donio reputaciju enfant terrible novog njemačkog vala, u kojem je svakako bio središnja figura. Filmski kreativci, njegovi suradnici i ekipa, bili su mu surogat obitelji i s njima je bio u teškim i kompliciranim odnosima - a ništa manje dramatičan nije bio njegov ljubavni život. Kao deklarirani biseksualac, odnosno homoseksualac koji je imao i odnose sa ženama, ni u jednoj vezi, do kraja života nije pronašao trajan mir. Svi njegovi filmovi izražavaju duboko autorsko i ljudsko razumijevanje za socijalno neprilagođene, i snažnu mržnju prema institucionalnom nasilju. On je beskompromisno napadao (njemačko) građansko društvo sa svim njegovim predrasudama - prema rasi, naciji, spolu - a istovremeno su isti ti filmovi očajnička potraga za ljubavi i slobodom. Od umjetničkih utjecaja, Fassbinderovi filmovi ujedinjuju na najbolji mogući način brojne utjecaje - Brechtovo i Artaudovo viđenje kazališta, holivudske melodrame - legendardno je njegovo obožavanje melodrama Douglasa Sirka - klasična filmska naracija, ali i filmovi Jean-Luc Godarda, i sve to začinjeno neizbrisivim gay senzibilitetom… Fassbindera - da nije bio tako ultimativno jedinstven autor - po brojnosti utjecaja koje je isticao, a ne skrivao, mogli bismo lako proglasiti eklektičarem. Koliki je bio društveni izazivač, jasno govore optužbe za njegova života - za antikomunizam, ali i radikalnu ljevicu, za muški šovinizam, antisemitizam, mizoginiju, pa čak i homofobiju.

Fassbinder je rođen 1945. godine, u malom bavarskom gradu Bad Wörishofenu, 31. svibnja 1945., samo tri tjedna nakon bezuvjetne predaje nacističke Njemačke. Premda je bio iz ugledne građanske obitelji - otac liječnik Helmut Fassbinder i majka prevoditeljica, Liselotte Pempeit - dječak je odrastao u sasvim disfunkcionalnom okružju i već sa šest godina proživljava prvu obiteljsku traumu, razvod roditelja, odnosno odlazak oca. Liselotte je odgajala Rainera kao samohrana majka, dodatno iznajmljujući sobe da se prehrane, a često je bila odsutna, jer se bolesna od tuberkuloze morala liječiti po sanatorijima. Kasnije se udala za novinara Wolfa Eldera, s kojim je Rainer imao iznimno loš odnos. Rainera su često slali u kino - jer se majka nije mogla koncentrirati na prevodilački posao u njegovoj zahtjevnoj nazočnosti - pa je Fassbinder tvrdio da je dnevno vidio najmanje jedan film, a često tri ili četiri. „Filmovi su bili zamjena za obiteljski život koji nisam imao kod kuće“ - kasnije je govorio autor.

S petnaest godina napušta školu i odlazi ocu u Köln, s kojim usprkos čestim svađama, živi sljedećih nekoliko godina, pohađajući večernju školu. U to doba pisao je kratke kazališne komade, priče i pjesme. Počeo je posjećivati gay barove i klubove, imao prvu ljubavnu vezu s grčkim imigrantom. Tada upoznaje i svijet transvestita, svodnika, prostitutki, biseksualaca i homoerota - zajednica koja će cijelog života ostati jedno od njegovih emocionalnih utočišta.

U München se vraća 1963., a zatim ohrabren majčinim utjecajem počinje studirati dramu, a i aktivno se baviti kazalištem. Nakon što u dva navrata nije položio prijamni ispit za režiju na Filmskoj akademiji u Berlinu, Fassbinder se kao glumac pridružuje minhenskom 'akcijskom kazalištu', koje je na scenu postavljalo snažne, provokativne političke komade, i tu pronalazi i većinu neizostavnih aktera svojih budućih filmova, Peera Rabena, Kurta Raaba, Irmu Hermann i Hannu Schygullu - svoju najvažniju glumicu. U tom razdoblju snima i dva kratka filma, Gradsku lutalicu, i Mali kaos u kojima i sam glumi, a u potonjem se pojavljuje i Fassbinderova majka, pod umjetničkim imenom, Lilo Pempeit - to je prva od mnogih njezinih uloga koje će kasnije odigrati u Fassbinderovim filmovima.

Fassbinder je, za razliku od drugih vodećih autora novoga njemačkoga filma, koristio kazališna iskustva u radu na filmu, a većina njegove kazališne družine igrala je u njegovim filmovima cijeloga života - s Hannom Schygullom i Irm Hermann, snimio je dvadesetak filmova. Također, esencijalno za njegovu karijeru je brz radni stil, manična hiperproduktivnost, koju je razvio u ranoj dobi. Odlično je poznavao glumački i tehničarski posao, što mu je dopuštalo da s niskim budžetima snimi četiri do pet filmova godišnje i da se kontinuirano uspješno natječe za državne potpore.

Nakon filmova Svi drugi se zovu Ali (Angst essen Seele auf, 1974.), a naročito Braka Marije Braun (Die Ehe der Maria Braun,1978.), Fassbinder postaje međunarodna filmska zvijezda, dobiva nagrade na filmskim festivalima, retrospektive u Parizu, Londonu, New Yorku - i postaje neizostavno obožavano ime među filmofilima i intelektualcima u cijelom svijetu. Kada ne putuje, živi i dalje u Münchenu, iznajmljuje kuću u Parizu, a može ga se vidjeti i u gay barovima u New Yorku - što mu donosi status kult heroja, ali i kontroverznu reputaciju, kako zbog filmova tako i zbog životnog stila i seksualnog opredjeljenja.

„Svatko za sebe mora odlučiti hoće li imati kratku, ali zato intenzivnu egzistenciju ili će živjeti uredno i dugo“, rekao je Fassbinder, a njegova životna priča jasno svjedoči kakav je bio njegov odabir. Imao je ljubavne odnose sa ženama, no češće ipak s muškarcima. Njegov je osobni život bio ispunjen skandalima, dramatičnim ljubavnim aferama i još dramatičnijim raskidima. Rano u karijeri, imao je dugotrajan i krhak odnos s Irm Hermann, bivšom sekretaricom koju je nagovorio da postane glumicom. Hermann ga je idolizirala, a on ju je navodno maltretirao, čak i tukao - prema njezinim izjavama. Napokon, potkraj sedamdesetih, Hermann se zaljubila u drugog muškarca, s kojim je dobila i dijete. Rainer ju je zaprosio, i ponudio da usvoji dijete, no Hermann ga je odbila. Najveća Fassbinderova ljubav u ranoj fazi njegove karijere bio je Günther Kaufmann, koji nije bio školovan glumac, no nakon što se u njega ludo zaljubio, autor ga je pokušao zadržati skupim darovima i filmskim ulogama. Kaufmann je bio heteroseksualan, oženjen i otac dvoje djece.

Premda je tvrdio da je veliki protivnik braka, Fassbinder je 1971. oženio Ingrid Caven, glumicu u mnogim njegovim filmovima. Njihov odnos međusobna divljenja nadživio je dvogodišnji neuspješan brak. „Imali smo ljubavnu priču usprkos braka“, objasnila je Ingrid u intervjuu, a dala je i viđenje seksualnosti svojeg bivšeg muža:“Rainer je bio homoseksualac koji je trebao i žene. Zvuči vrlo jednostavno, ali je istovremeno vrlo kompleksno.“ Irm Hermann, Ingrid Caven i Juliane Lorenz, tri najvažnije žene Fassbinderovog života, nije smetala ni uznemiravala njegova homoseksualnost.
Fassbinder se 1971. zaljubio u marokanskog Berbera, El Hedi ben Salema. Njihova je turbulentna veza nasilno završila 1974. Salem, sjajan kao Ali u Svi drugi se zovu Ali, objesio se u zatvoru 1982. Fassbinder, koji je umro ubrzo nakon svojeg bivšeg ljubavnika, posvetio mu je svoj zadnji film, Querelle, nastao prema romanu Querelle de Brest francuskog autora Jeana Geneta.

Značajna muška ljubavnička figura u Fassbinderovom životu bio je Armin Meier, bivši mesar, za kojeg izvori navode da je jedva znao čitati i pisati. U vezi su bili između 1974. i 1978., a nakon što je režiser prekinuo vezu, Meier se ubio na režiserov rođendan. Totalno slomljen zbog Arminova samoubojstva, Fassbinder je snimio Godinu s 13 mjeseci (In einem Jahr mit 13 Monden, 1978.) da bi nekako egzorcirao vlastitu bol. Posljednje četiri godine autorova života, Fassbinderova partnerica bila je Juliane Lorenz, montažerka njegovih filma iz tog perioda. Ona ga je i pronašla mrtvog.



Ljubav je hladnija od smrti (Liebe is kalter als der Tod,1969.), njegov prvi cjelovečernji film doživio je fijasko na filmskom festivalu u Berlinu. No, Fassbinder se nije dao pokolebati zvižducima i agresivnim kritikama, i već je sljedećim filmom Katzelmacher, (1969.), snimljenom prema vlastitom kazališnom komadu, dobio nagradu kritike na festivalu u Manheimu. Priča je to o grčkom stranom radniku, Jorgosu, koji se sreće s okrutnošću njemačkog društva koje ga otuđuje. Društvena alijeniranost proteže se kroz većinu najuspješnijih Fassbinderovih filmova, pa se ova tema zapravo nastavlja i u Svi drugi se zovu Ali koji je dobio nagradu međunarodne filmske kritike na festivalu u Cannesu, a većina svjetskih specijaliziranih medija proglasila ga je jednim od najboljih filmova 1974. godine. Priča je temeljena na američkom klasičnom remek djelu, melodrami Douglasa Sirka, Sve što nebo dopušta (All that Heaven Allows, 1955.), i bavi se zlom reakcijom obitelji i zajednice prema osamljenoj bijeloj čistačici u godinama, koja se udaje za mišićavog, puno mlađeg tamnog marokanskog imigrantskog radnika. Velika osamljenost zbližava ovo dvoje ljudi, a kada njihova veza postane poznata, prolaze kroz različite oblike neprijateljstva i javnog odbacivanja. Naravno, Fassbinder nikada nije radio običan remake bilo kojeg američkog klasika kojem se divio, njegov odnos prema holivudskoj kinematografiji bio je poseban:“Američka metoda snimanja filmova je da publika jednostavno ostane preplavljena osjećajima, a ja gledateljima želim dati emocije, zajedno s mogućnošću da reflektiraju i analiziraju vlastite osjećaje.“

I premda su većina Fassbinderovih filmova strasne i inteligentne socijalne melodrame, ipak se njegova karijera može podijeliti na tri različite faze. Prvih desetak filmova (1969.-1971.) u najvećoj su mjeri nastavak njegovog teatarskog rada, s čestom uporabom statične kamere i namjerno scenskim dijalozima. U drugoj fazi, koja mu je donijela međunarodnu pažnju i priznanje, su filmovi koji su uz ironičan odmak građeni na melodramatskom principu, često i izravno inspirirani filmovima koje je Douglas Sirk snimao pedesetih godina. U ovim djelima Fassbinder se bavi dubokim i društveno inherentnim predrasudama o rasi, seksualnosti, političkoj orijentaciji i klasnim razlikama, no bavi se i svojom omiljenom temom svakodnevnog fašizma - opresije i nasilja - u obiteljskim i prijateljskim odnosima. U trećoj etapi, koja traje od kraja sedamdesetih do njegove smrti, teme i stilovi se isprepliću, a Fassbinder će najvjerojatnije širokoj publici ostati slavan po filmskoj trilogiji o ženama u post-fašističkoj Njemačkoj: Braku Marije Braun, Loli, 1981., i Čežnji Veronice Voss (Die Sehnsucht der Veronica Voss, 1982.), koja je i osvojila Zlatnog medvjeda na filmskom festivalu u Berlinu.

Brak Marije Braun, s Hannom Schygullom u glavnoj ulozi, komercijalno je najuspješniji Fassbinderov film, a prihvatila ga je i autoru tradicionalno nesklona njemačka publika. Priča Marije Braun bavi se cijenom ljudskih vrijednosti i morala koje je Njemačka morala platiti za svoj spektakularni poslijeratni ekonomski oporavak. Marijin korporativni uspjeh posljedica je figurativnog akta prostitucije, i premda ona stremi sretnom životu sa svojim mužem, Marija Braun nije priča o ljubavi koja pobjeđuje sve probleme, već o tome da pravoj ljubavi nema mjesta u eksploatatorskom svijetu materijalizma i ekonomske borbe, distanciranom od osjećaja.

Lola se pak bavi seksom koji može poslužiti jakima da manipuliraju slabijima od sebe, što je čest motiv Fassbinderovog rada. Lola je u naznakama i nekim motivima temeljena na filmu Josefa von Sternberga Plavi anđeo („Der Blaue Engel, 1930.), odnosno na romanu Heinricha Manna Profesor Unrat - prema kojem je Sternberg snimao film. Lola se zove i Sternbergova glavna junakinja koju tumači Marlene Dietrich. Čežnja Veronice Voss zbiva se pedesetih godina u Münchenu i otkriva priču o ostarjeloj njemačkoj filmskoj divi, koja je navodno bila i Göbbelsova ljubavnica, a koju igrom slučaja otkriva sportski novinar. Veronica se želi vratiti filmu, no ne može odigrati nijednu scenu zbog ovisnosti o morfiju, i potpuno dekadentnog života u svijetu mašte i sjećanju na bivšu slavu i uspjehe. Priča tog crno bijelog filma inspiracijski je djelomično naslonjena na Bulevar sumraka (Sunset Boulevard, 1950.) Billyja Wildera. „Želio bih raditi hollywoodske filmove, odnosno filmove tako prelijepe i univerzalne, ali istovremeno ne i hipokritične kakav je Hollywood“ - možda je najljepše i najiskrenije što je Fassbinder ikada izjavio o svojim uzorima, ali i autorskim ambicijama.

Za mnoge je kritičare prava kruna Fassbinderovog opusa bila televizijska serija Berlin Alexanderplatz od četrnaest nastavaka prema istoimenom romanu Alfreda Döblina iz 1929. godine. Ovom se serijom autor vratio istraživanju njemačke povijesti, no u Döblinovoj priči bilo je i sasvim dovoljno materijala da se provuku sve Fassbinderove opsesije o povezanosti ljubavi i moći. Zločesto čudo od djeteta njemačkog poslijeratnog filma bilo je zatravljeno Franzom Biberkopfom, proleterskim glavnim junakom Döblinova romana. Navodno je Fassbinder sam često izjavljivao:“Ja sam Franz Biberkopf.“



„Svojim bih filmovima želio izgraditi kuću“, rekao je Fassbinder jednom prilikom. Neki od njih su podrumi, neki zidovi, a neki prozori. Nadam se da ću tu kuću jednom dovršiti“. Koliko god je Fassbinder živio hiperaktivno brzo, eksplozivno kreativno i samoubilački provokativno, toliko u smrti može biti miran i siguran da je izgradio mnogo više od simboličke filmske kuće - kreirao je filmsku palaču holivudske raskoši, u kojoj će uvijek neizmjerno uživati oni koji vole film i život. (Alemka Lisinski)