Bit će da je malog neposlušnoga Federica duboko obilježio putujući cirkus kojemu se, pobjegavši iz katoličkog internata, bio pridružio. Moguće je da se i iz reskih opreka iznjedrio jedan od najimpresivnijih svjetskih filmskih opusa.
Formirajući se u vremenu geneze neorealističke poetike, čak izravno sudjelujući u njezinu kreiranju (ponajprije kao koscenarist i asistent velikog Roberta Rossellinija), genijalac s Apenina već prvim autonomnim režijama upozorava da, uz duboko uvažavanje temeljnih načela neorealističke retorike i ikonografije (gradići iz provincijske zabiti, siromaštvo ljudi s dna, dokumentarističnost, glumci nalik naturščicima...), kani pretraživati i intimnu (psihološku, moralnu) stranu svojih junaka. Primjerice, u debitantskom filmu (zajedno s Albertom Lattuadom) Svjetlosti varijetea iz 1950. posvećenom putujućim glumcima, tematizira pitanje neispunjenih snova o slavi u ljudi s duboke životne margine. I veliki Rim će u filmu Bijeli šeik (1952) razoriti određene iluzije mladog bračnog para koji je bio stigao u glavni grad da i sam izravno participira u njegovim mitovima. U jednome od četvorice zgubidana iz prekretničkih Danguba (1953) prepoznajemo autorov alter ego, osobu koja će se, za razliku od ostalih, uspijeti otrgnuti čamotinji provincije. Slijedi duboko onespokojavajuća Ulica (1954) s nježnom i bespomoćnom sluškinjom Gelsominom i primitivnim i okrutnim cirkusantom Zampanoom. Životna oporost svojstvena je i realističkoj drami Probisvijet (1955). U Cabirijinim noćima pak iz 1957. susrećemo teško maltretiranu, ali i duboko začudnu krhku uličnu prostitutku Cabiriju koju karakterizira nerazorivi životni optimizam.
Pokraj ostaloga, Fellinijevi filmovi iz prvog razdoblja obuzeti su kršaćanskim pitanjima odricanja, pokajanja i (mistična) iskupljenja. Neorealizam duše, tako su eksperti nazvali tu fazu u evoluciji talijanskog neorealizma, kojemu je upravo Fellini dao golem prinos.
Film Slatki život (1960) rezimira prijašnju i anticipira slijedeću fazu; ovdje će mozaična struktura filma (u duhu modernističkih stremljenja vremena) izgurati klasičnu naraciju, a usporedo će s individuom koja traga za vlastitim identitetom, nahrupiti i duboko dekadentni svijet izobilja, otuđenosti što drsko relativizira ili čak niječe temeljne moralne zasade. Fellinijevo središnje, dijelom autobiografsko, (remek) djelo Osam i pol (1963) iznosi osobnu, obiteljsku i profesionalnu krizu filmskoga redatelja, koji ne uspijeva komunicirati s okolinom (autorov alter ego utjelovljuje glumac Marcello Mastroianni). Tematizirajući, kako tvrdi dr.Peterlić, „i sam proces filmske kreacije“, autor začudnim majstorstvom prožima mozaičnost svoga djela (ali i cjelinu vlastita opusa) duboko oprečnim elementima - realističkim i stilizacijskim, liričnim i grotesknim, aktualnim i reminiscencijskim, zbiljskim i maštotvornim, 'jednostavnim' i baroknim...Film je dobio četrdeset najuglednijih svjetskih filmskih nagrada, uključujući i Oscara. Iduća ostvarenja varijacijski razrađuju predhodne tematsko-stilske dosege. Autor zaustavlja slijed sve redom crno-bijelih ostvarenja tek filmom Giulietta i duhovi (1965), probijajući se kroz oniričko i fantastičko, junakinja pokušava sagledati, doseći korijene vlastita bića. Satyricon (1969) evocira razuzdanost staroga Rima da bi, na način parabole, žigosao razularenost i posrnulost suvremenoga svijeta. Nostalgično pak evocirajući u Klaunovima (1970) cirkuski artizam, Fellini, metodama hibridne kvazitelevizijske reportaže, parodira poetiku filma istine i retoriku izravnog filma. Rim je u Rimu (1972) ponovno na meti, osobito njegove urbane ispraznosti. Autor je evokacijski i rekonstrukcijski još i nostalgičniji u filmu Amarcord (1973) posvećenog rodnom Riminiju iz tridesetih prošlog stoljeća. Casanova (1976): sarkastičan je pogled na svjetski slavnog venecijanskog zavodnika. Proba orkestra (1978): poigravajući oprekama „televizijske dokumentarnosti s fantazmagoričnošću bajke“ (a posredovanjem prikaza geneze individualnog, društvenog i umjetničkog kaosa) veliki mag doseže parabolu o tvorbi totalitarnih režima. Posljednji film: Grad žena (1979); užasnuti profesor erotoman sanja da se našao u hotelu gdje se održava feministički kongres. Kada se probudi, u kupe vlaka ulazi jedna od žena iz spomenuta sna.
Federico Fellini, dakako, pripada vodećem autorskom kvintetu Italije (Rossellini, Visconti, De Sica, Antonioni), a i dalje je u samom vrhu svjetskih filmskih dosega.
(Petar Krelja)