Kao skladatelj koji se okušao na različitim područjima –šlagerima i šansonama za koje je više puta nagrađivan, pisanju klasične glazbe“, glazbe za djecu i o djeci, pa onda i pisanju filmske glazbe – Alfi Kabiljo je vjerojatno jedan od najprisutnijih glazbenih autora u hrvatskome/jugoslavenskome filmu, ali i u filmovima stranih produkcija. Njegov je filmski opus povelik. Od pedesetak glazbi za igrane, dokumentarne i namjenske filmove te stotinjak glazbi za televiziju, svi su naslovi reprezentativni i često nose kultni status. Žanrovi su raznoliki – obuhvaćaju partizanske filmove (Pad Italije, Okupacija u 26 slika, Nepokoreni grad), društveno angažirane filmove (Deps, A Patriotic Man, Gospođica, Kužiš stari moj, Lea i Darija), dječje filmove i televizijske serije (Ne daj se, Floki, Veliki i mali), povijesne filmove (Seljačka buna, Banović Strahinja), filmove koji obnavljaju neke stare žanrove (Sky Bandits, Lea i Darija), trilere (Zločin u školi), drame (Putovanje na mjesto nesreće) i tako dalje.

Žanrovska raznolikost tražila je od Alfija Kabilja stilsku prilagodbu – i to ne samo filmskim žanrovima nego i općoj atmosferi, glumi, kostimografiji i scenografiji, mjestu snimanja, a naročito idejama redatelja i producenta. No, kao pravi filmski „kameleon“ (što je epitet kojima su se dičili skladatelji Zlatnog doba Hollywooda) bez problema je skladao „partizansku“ glazbu (Pad Italije), „strašnu“ glazbu (Seljačka buna, Pad Italije), jazz (Deps), „western“-glazbu (Sky Bandits), pjesme svih mogućih stilova (Lea i Darija, Kužiš stari moj, Deps, A Patriotic Man, Ne daj se, Floki), pa čak i charlstone i foxtrote po uzoru na plesnu glazbu tridesetih godina prošlog stoljeća (Lea i Darija).

Orkestralne su mu partiture „epske“ i raskošne (Seljačka buna, Pad Italije, Banović Strahinja), jer Kabiljo je veliki ljubitelj orkestra. A uzor mu je Stravinski, pa barata orkestrom „izvrćući“ ga na sve moguće načine. Orkestar, naime, nije jedina boja: u situacijama nužnim za film ponekad se svodi na komorni sastav (glas i gitara u Padu Italije ili manji sastav u Neka ostane među nama, gdje je orkestraciju radio Alan Bjelinski) ili na svega nekoliko instrumenata, primjerice sola flaute, oboe ili glasa (kao fućkanje u Kužiš stari moj). Ako je posrijedi povijesni filmu, Kabiljo će posegnuti za autentičnim instrumentima (u Seljačkoj buni i Banović Strahinji svirao je specijalizirani sastav za ranu glazbu, Universitas Studiorum Zagrebiensis), što će popratiti i stilski autentičnom glazbom (lament u Banović Strahinji, glazba sa sajma u Seljačkoj buni, tarantella i pržunera u Padu Italije). A ponekad će se rastegnuti do krajnjih granica skladajući vokalno-instrumentalnu glazbu koncertnih karakteristika (kantata „Govorenje Mikule Trudnog“ na tekst Marina Franičevića koja je skladana za scenu kapitulacije Italije, u kojoj se narod sveti talijanskim fašistima u filmu Lordana Zafranovića Pad Italije).

Kabiljo vješto barata svim skladateljskim tehnikama. Suprotstavljajući jasnom tonalitetu (koji ponekad „skliže“ u srednjevjekovne moduse – primjerice, u slučaju crkvene glazbe u Seljačkoj buni i Banović Strahinji) atonalitet i clustere, ali pišući i teme (ponekad su to lajtmotivi) kojima ocrtava filmske likove i filmske situacije, a ponekad koristeći se svojim najjačim „adutom“ – filmskim songom, smjerno odražava skladateljske trendove u kojima su filmovi nastali. A istodobno stvara funkcionalnu filmsku glazbu.

U sprezi sa slikom, partiture boje priču vlastitim jezikom, prenoseći posebnosti filmske naracije, donoseći specifičnosti razdoblja (plesna glazba tridesetih godina u Lei i Dariji) ili specifičnosti mjesta („zagrebački štih“ u Kužiš stari moj i u Ne daj se, Floki ili „mediteranski“ štih u Zadarskom mementu) ili jednostavno pušta da ga povuku atmosfera i drama (Deps, Gospođica).

Svaka filmska glazba potpisana Kabiljevim imenom pretvara film za koji je pisana u glazbeni film. Žanrovi i filmske priče o tome možda ne govore, ali prikladnost, inventivnost i promišljenost prizorne i neprizorne glazbe i te kako navode na osluškivanje. Filmovi za koje je skladao Alfi Kabiljo nisu samo filmovi koje se gleda, nego su filmovi koje se sluša. I to pozorno. (Irena Paulus)