Riječ je o filmovima koji su bili vrlo popularni u vrijeme prikazivanja što pokazuje da u to doba holivudska produkcija nije još potpuno istisnula sve ostale nacionalne kinematografije iz kina
Nostalgija je uvijek privlačna, pa na to može računati i ovaj ciklus filmova iz fundusa Hrvatske kinoteke, snimljenih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. No, on je zanimljiv iz još nekoliko razloga. Jedan od njih je svakako i to otkuda ti filmovi dolaze. Naime, gotovo čitavo desetljeće nakon raspada bivše države iznimno smo rijetko na velikom ekranu mogli vidjeti klasične i ostale starije filmove (pa je situaciju jedino spašavalo njihovo sustavno prikazivanje na HTV-u). Kao razlog se navodilo to da je ex Jugoslavija imala jedinu kinoteku u Beogradu koja je prikazivala svoje programe i u ostalim gradovima, te da su sve kopije ostale u Beogradu, a da Hrvatska kinoteka posjeduje samo hrvatske filmove. Tim se podatkom često baratalo u medijima, sve do sastanka predstavnika svih kinoteka s područja bivše države u Zagrebu, kada je konstatirano da ipak postoji prilično dobra suradnja Zagreba i Beograda na tom području, ali i da Hrvatska kinoteka ipak posjeduje nekoliko tisuća kopija stranih filmova, no ne prikazuje ih, jer uglavnom nisu zadovoljavajuće tehničke kvalitete. Danas taj problem više nije toliko velik, jer već godinama (a posebice nakon prijelaza u kino Tuškanac) Hrvatski filmski savez svojim programima vrlo kvalitetno pokriva i to područje. Ipak iznimno raduje činjenica da Hrvatska kinoteka posjeduje i vrpce koje se mogu prikazati u kinu.
Ipak još je zanimljiviji izbor filmova: riječ je o filmovima koji su bili vrlo popularni u vrijeme prikazivanja što pokazuje da u to doba holivudska produkcija nije još potpuno istisnula sve ostale nacionalne kinematografije iz kina. Tada su i francuski filmovi poput Divljaka iz Pariza, Opasne profesije, Pokvarenih policajaca ili Za nas dvoje (koji se prikazuju u ovom ciklusu) mogli biti tretirani kao vrlo komercijalni, a zvijezde poput Yvesa Montanda, Catherine Deneuve, Alaina Delona, Jean-Louisa Trintignanta ili Philippea Noireta gotovo su ravnopravno konkurirale američkima. Jednak status imali su i Britanci Julie Christie i Alan Bates koje ćemo vidjeti u izvrsnom, ali i vrlo ozbiljnom Ljubavnom glasniku Josepha Loseya, Amerikanca koji je gotovo sve svoje filmove radio na otoku i upravo njima se afirmirao kao veliki autor.
Gotovo toliko bio je popularan i Nino Manfredi u iznimno gledanu filmu Kruh i čokolada Franca Brusatija koji je nastavljao tradiciju jednog od najomiljenijih žanrova pedesetih i šezdesetih - talijanske pučke komedije. Međutim i vrlo zahtjevni filmovi bili su zanimljivi znatno široj publici nego danas, što uz Loseya pokazuju i Rođak, rođakinja Jean-Charlesa Tacchelle, Mefisto Istvána Szabóa, ali i ekranizacija jednog od najvećih tadašnjih bestsellera Imena ruže u režiji Jean-Jacquesa Annauda. To ipak predstavlja poseban slučaj, jer iako je autor romana Umberto Eco Talijan, a redatelj Francuz, dok je u koprodukciji uz njihove domovine sudjelovala i Njemačka, u filmu se govori engleski (doduše uz ponešto latinskog), a komercijalni uspjeh trebale su garantirati internacionalne zvijezde Sean Connery i Christian Slater. Bio je to jedan od znakova da je čitava Europa postala svjesna američke dominacije i da pokušava naći načina da održi svoju filmsku proizvodnju u takvom okruženju. No, i pored povremenih uspjeha sličnih projekata i napora ne samo filmaša nego i politike, nadmoć Hollywooda se nije dala zaustaviti, pa takvi programi prizivaju nostalgiju za vremenom u kojem je bilo moguće vidjeti mnogo raznovrsniju sliku svjetskog filma.
(Tomislav Kurelec)