Zoran Tadić cijeli je život radio krimiće. U tom kriminalističkom opusu postoji jedan izdvojeni ciklus posvećen osveti. Tadićevi filmovi osvete San o ruži (1986.), Osuđeni (1987.), Čovjek koji je volio sprovode (1989.) i Orao (1990.) čine i vremenski zaokružen ciklus, nastali su u slijedu jedan nakon drugog. Njihovi likovi osvećuju se zbog zločina koji su počinjeni nad njima, članovima njihove obitelji ili njihovim prijateljima. Motiv osvete najčistije je izražen u filmovima Osuđeni i Čovjek koji je volio sprovode u kojima se likovi osvetnika osvećuju ljudima koji su njima ili njihovim najmilijima potpuno upropastili život lažno ih optuživši, nakon čega su završili u zatvoru. U filmu Orao motiv osvete manje je opravdan, ali osvetnici su jednako odlučni. Oni se osvećuju ljudima koji su, po njihovu mišljenju, nagnali njihova prijatelja na samoubojstvo. U filmu San o ruži motiv osvete je implicitan, ali jednako snažan.U njemu glavni lik ubija mafijaše, tobože, u samoobrani, a zapravo iz želje da se osveti kriminalcima koji imaju sve, dok on, poštenjak, nema ništa.

Žrtve osveta u Tadićevim filmovima mahom su zločinci i kriminalci. Zbog toga Tadićevi osvetnici drže da njihov čin uopće nije osveta, već ostvarivanje pravde. Filmolozi, koji su u Tadićevim filmovima težili pronaći žanrovske i socijalne motive, u analizama nisu išli dalje od zaključka Tadićevih likova osvetnika – da su oni samo ogorčeni borci protiv nepravde. Međutim, Tadić je, osim što je bio vrsni žanrovac i društveni komentator, bio i vrstan psiholog, sposoban prodrijeti i izložiti bogatu intimu svojih likova. Tako se pomnijom analizom može uočiti da motiv osvete u Tadićevim filmovima i nije jednostavan.

Naime, svi Tadićevi likovi osvetnika ljudi su koji smatraju svoje živote neuspješnima, u poslu i ljubavnim vezama. Nesposobni prihvatiti vlastitu odgovornost za svoje neuspjehe, žrtvene jarce pronalaze u spomenutim zločincima. Njihov čin osvete zapravo je transfer krivnje. Ti zločesti ljudi za njih su krivi što oni nisu uspjeli i zbog toga im se treba (pravedno) osvetiti. U filmu Orao osvetnici tim činom sakrivaju i još nešto više – implicitnu odgovornost za smrt svojeg prijatelja.

Njihov čin osvete rezultira, dakako, neuspjehom. Nakon kratkotrajnog zadovoljstva slijedi konačna propast njihovih života. Ipak, završetak filma Orao daje ponešto drugačiju sliku. U njemu likovi osvetnika dramatičnim činom implicitno priznaju svoju odgovornost za smrt prijatelja, a time i za svoje životne neuspjehe. Oni su jedini Tadićevi likovi osvetnika koji pronađu put koji ih doista može dovesti do boljeg života, odnosno, mira i olakšanja. Oni pokazuju da Tadićev autorski svijet, unatoč uvriježenom mišljenju, nije sveden samo na pesimizam i rezignaciju. (Juraj Kukoč)