'Svladala me je emocija koju ne mogu definirati... ali ona je jako, jako snažna, i ima nešto što je povezuje sa srećom. Nakon što sam vidjela njene radove, postojali su trenuci u kojima sam osjećala da se moram obraniti od onog što su oni emanirali, oni trenuci u njenoj izvedbi u kojima sam morala zatvoriti oči. U isti mah, nisam znala zašto'. Tim riječima Chantal Akerman opisuje osjećaje koje je doživjela promatrajući koreografije Pine Bausch, smještena na podu ispod prozora u dokumentarcu 'Un jour Pina m'a demande' (1983.) snimljenu u televizijskoj produkciji. Ti isti osjećaji fino korespondiraju s autoričinim opusom, u kojem je život urezan u licima, tijelima i krajolicima. Praktički svi njeni filmovi koji govore o licima, ujedno su i filmovi u prvom licu. Ali govoriti u prvom licu ne znači uvijek biti narcisoidan, već dijeliti sa svima ono najdublje i najintimnije. No, ako su takvi filmovi često 'komorni' filmovi, njeni su 'filmovi kuhinje'. Kuhinja njene majke. Kuhinja Jeanne Dielmann.

Teško je objasniti kakva je umjetnica bila Akerman, kao što je teško pronaći odgovarajuću riječ koja bi sublimirala njen rad. Uostalom, ona je bila ta koja je voljela odbacivati etikete, bilo da su je opisivali kao 'dokumentarnu', 'feminističku' ili 'queer' autoricu. Jer, Akerman je u isti mah bila i dokumentarna i narativna umjetnica, bilo da snima komedije ili filmove koji pokazuju egzistencijalni horor. Ona je u isti mah i sirova i minimalistička umjetnica, ali i umjetnica koja je snimala filmove prepune glazbe, smijeha i sreće. U tekstu 'Autoportrait en cineaste' (2004.) koji je popratio njenu veliku retrospektivu u pariškom Centre Pompidou, napisala je, 'Je suis une ressasseuse...Ma vie est long, un long reassassement'. Ja sam osoba koja stalno ponavlja jedne te iste stvari. Moj je život jedno dugo, dugo ponavljanje. No, bez obzira na sve te etikete koje je odbacivala, gotovo da nijedan osvrt na njeno remek-djelo Jeanne Dielmann, 23 quai du Commerce, 1080 Bruxelles (1975) nije mogao proći a da se ne promatra u feminističkom i rodnom diskursu. Ali taj film ujedno opisuje i tišinu njene majke, koja je s autoričinom bakom i djedom bila deportirana u Auschwitz, dok se njen otac u tijeku čitavog Drugog svjetskog rata skrivao u njihovu stanu u Bruxellesu. Film je to o tri dana u životu jedne opsesivno-kompulzivne domaćice. 'Film o prostoru i vremenu...i kako ljudi organiziraju život bez slobodnog prostora u kojem ne dopuštaju strahu i smrti da u njega uđu', kako je to u jednom razgovoru navela Akerman. Dok joj je sin u školi, Jeanne prima svoje klijente. Ona spava s muškarcima za novac. Onda će se opet prepustiti čišćenju. Skuhat će prejaku kavu, prekuhati krumpire i prepržiti jelo. Njena svakodnevnica majke i kurve savršeno je koreografirana. No, ono što u tom filmu uznemiruje to je da nam on ne nudi nikakve psihološke motivacije. Jeanne će škarama ubosti idućeg klijenta. I na kraju se opet vraća za stol. 'To je film koji snimaš na kraju života, a ja sam ga snimila kad sam imala 24 godine', izjavila je autorica. Film u kojem je jedna zvijezda (Delphine Seyrig, Prošle godine u Marienbadu) pristala glumiti u filmu redateljice koja je tada bila ljuti underground (slično se dogodilo s Jean Seberg kad je prihvatila ulogu u filmu Les Hautes Solitudes Philippea Garrela). No, mnogi smatraju da pokreti Delphine Seyrig u tom filmu više duguju plesačici i sineastici Yvonne Rainer, nego Pini Bausch. Akerman ju je prvi put upoznala kad se preselila u New York u ranim sedamdesetima. Iako je njen najljepši film iz sedamdesetih bio News From Home (1976), snimljen u tom istom New Yorku u kojem se družila s Jonasom Mekasom i Babette Mangolte, te odlazila u Atnhology Film Archives. Već u tom filmu referira se na majku, čitajući njena pisma, da bi u njenom zadnjem filmu (No Home Movie) pisma zamijenio Skype u kojem 'from home' postaje 'no home'. No, dok snima majku u njenu briselskome stanu, nju ne zanimaju ni bolnice ni umiranje, već život. Život u svijetu koji se mijenja, iako njena majka to ne vidi. O njoj je napisala i prvi roman ('Ma mere rit').

Ta repetitivnost (reassassement) na koju se Akerman referira, kulminirat će njenim seminalnim queer komadom Je tu il elle (1974) u kojem prati svoju heroinu (glumi je sama Akerman) u seriji repetitivnih situacija, ne bi li pokazala koliko različitih položaja mogu zauzimati jedno tijelo i jedan madrac u istoj prostoriji. Zato se taj film čija estetika priziva najranije Fassbinderove radove, na neki način može promatrati i kao preteča svih performansa Marine Abramović, ali i preteča svih arthouse filmova i videoinstalacija, čiji su minimalizam dugih kadrova i statičnost kamere reciklirali brojni sineasti, od Van Santa u eksperimentalnoj fazi, do Julie Loktev. Seksualno iskren i kulerski strastven, on je i duhovna odiseja u kojoj 'ja' (Akerman) piše ljubavno pismo ('ti') u masturbativnoj aferi s kamiondžijom ('on') i neriješenim susretom s ljubavnicom ('ona').

U knjizi 'Nothing Happens', Ivone Margoulies opisuje Akermaničine filmove kao 'hiperrealistične'. Filmove koji ne pristupaju slici i svijetu kao zrcala stvarnosti, već kao ekvivalent toj stvarnosti. A horor tih 'praznih' slika osjetan je bez obzira na koju stranu svijeta autorica putovala, onu južnu (Sud), dok njena kamera hvata neodredive krajolike američkog Juga da bi se zaustavila u teksaškom gradiću Jasperu u kojem su bijeli suprematisti ubili crnca Jamesa Byrda Jr-a, ili njene 'destilirane slike' gledaju prema istoku ('D'Est') evocirajući traumatiziranu povijest neposredno nakon pada željezne zavjese, dok promatra lica nepoznatih ljudi koji sudjeluju u običnim i svakodnevnim aktivnostima, u kojima se zrcale jeke izgubljene prošlosti, sovjetske i nacističke. Ponekad bi se otisnula u egzotičnije krajeve (La folie Almayer), inspirirana prvim romanom Josepha Conrada, kojeg je dekonstruirala na slični način kao što je to s Proustom učinila u Captive, da bi pokazala kako je kolonijalizam najveći neprijatelj sam sebi, u nekoj posve metafizičkoj i apstraktnoj Aziji u doba pedesetih, iako film gubi vremenske i prostorne koordinate (dijalozi su nalik snu).

Akerman je imala dvije umjetnosti – film i literaturu. Na canneskoj premijeri omnibusa 'O estado do mundo' u kojem je režirala neodoljivi eksperimentalni segment Tombee de nuit sur Shanghai koji je imao svjetsku premijeru u sklopu 'Quinzainea', sjedio sam točno iza nje. Po završetku filma, okrenula se i ja sam joj u euforiji rekao, 'Brilliant!', nakon čega mi je s osmijehom na licu odgovorila, 'Hvala ti!'. Njen pogled proganjat će me vječno. (Dragan Rubeša)