Trenutna inflacija gledanosti hrvatskih filmova u kinima uvelike je zasluga hrvatskih filmova za djecu koji se u zadnje vrijeme nalaze na repertoaru. Ako kao kriterij uzmemo popularnost među domaćim gledateljima, film za djecu vjerojatno je najuspješniji žanr hrvatske kinematografije uopće, a njegovo zlatno doba bile su sedamdesete prošloga stoljeća
Tada je snimljena većina najpopularnijih i najhvaljenijih hrvatskih filmova za djecu. Družba Pere Kvržice (1970.) Vladimira Tadeja, Vuk samotnjak (1972.) Obrada Gluščevića i Vlak u snijegu (1976.) Mate Relje i danas su rado gledani filmovi. Jedini film iz ciklusa hrvatskih filmova za djecu sedamdesetih u ovom aktualnom programu kina Tuškanac koji nije preživio ispit vremena jest Kapetan Mikula Mali (1974.) Obrada Gluščevića, no i taj film bio je rado gledan u svoje vrijeme (kao i istoimena TV-serija nastala iz filma). Manje zapaženi u tom razdoblju bili su filmovi za djecu i o djeci Letači velikog neba (1977.) Marijana Arhanića i Priko sinjeg mora (1979.) Ljiljane Jojić, prvi dugometražni hrvatski film kojeg je režirala žena. Svi filmovi iz ovog ciklusa osim Družbe Pere Kvržice osvojili su nagradu publike Jelen na Pulskom filmskom festivalu, a od kritike je posebno hvaljen bio Vuk samotnjak, koji se i danas smatra najslojevitijim hrvatskim filmom za djecu.
Svi ovi filmovi slijede istu potku: skupina djece zajedništvom nadiđe prepreke i ostvari cilj. Oni te ciljeve ostvare najčešće usprkos odraslima, koji su razjedinjeni, gonjeni predrasudama ili ih jednostavno u ključnim trenucima nema. U Družbi Pere Kvržice roditelji ne poprave mlin jer su razjedinjeni, potkupljeni, uplašeni ili inertni, a djeca su upravo suprotnih karakteristika – složna, čista srca, odlučna i marljiva. U Kapetanu Mikuli Malom, spoju dječjeg i partizanskog filma, odrasli se ne mogu dogovoriti oko onoga što moraju učiniti da bi se spasili od njemačke vojske, a djeci ne dopuštaju da djeluju. Na kraju djeca složnošću, odlučnošću i lukavstvom riješe stvar. U Vuku samotnjaku djeca čak moraju raditi protiv odraslih. Odrasli, gonjeni predrasudama, žele ubiti divljeg njemačkog ovčara vjerujući da je vuk, a djeca ga spašavaju. I u ovom filmu, kao u Kapetanu Mikuli Malom, redatelj Obrad Gluščević dodiruje ratnu tematiku, jer se radi o psu napuštenom od njemačke vojske nakon rata, kojeg djeca zovu Hund prema nazivu na njegovoj ogrlici. S obzirom na razne moguće interpretacije ovog zapleta, Vuk samotnjak nazivan je i političkim filmom. U Vlaku u snijegu odrasli su jednostavno nestali, prepustili mjesto djeci. Djeca u školi osnuju zadrugu koja ima slobodu djelovanja u raznim inicijativama. U nedostatku odraslih oni će se sami organizirati u borbi sa snježnom mećavom i izvojevati pobjedu.
Zaplet o skupini djece koja rješava probleme umjesto ili usprkos odraslih jedan je od češćih zapleta dječjih filmova uopće, ali u jugoslavenskoj je kinematografiji bio posebice popularan, vjerojatno radi toga što je u njoj takav zaplet imao ideološko značenje. Djeca su u tim filmovima jasni predvodnici novog naprednog socijalističkog društva nasuprot odraslih koji predstavljaju staro i zaostalo. To ne znači da su odrasli nužno negativci. Oni su većinom pozitivci, ali je očito da su se rodili i odrasli u nekom drugom (za socijalističku ideologiju zaostalom i nepravednom) društvu koje je gajilo drugačije vrijednosti. Djeca su, za razliku od njih, svjesna vrijednosti kolektiva, zajedništva, jednakosti i općeg dobra. Oni su u Družbi Pere Kvržice očito i obrazovaniji, čime su nosioci još jedne važne socijalističke vrijednosti. Na kraju Tadejevog filma, koji se događa u razdoblju prije Drugog svjetskog rata, odrasli u slavlju zbog obnove mlina u potpunosti zaborave na svoju djecu, najzaslužniju za taj pothvat. Djeca se razočaraju, zaključe da odrasli ionako sve uvijek pokvare, ali ne klonu duhom i krenu planirati novi poduhvat. Zaključak filma jest: djeca su zalog uspjeha budućeg socijalističkog društva.
Međutim, ni djecu ne krasi u svim filmovima potpuno zajedništvo. U dva filma nastala prema djelima Mate Lovraka, Družbi Pere Kvržice i Vlaku u snijegu, upravo su sukobi među djecom vrhunac zapleta filma. U oba filma nađe se jedno zločesto dijete koje zavede nekolicinu vršnjaka i s njima pokuša sabotirati plemeniti pothvat udružene većine. U oba filma fizički obračun među njima završi pobjedom dobre većine, a buntovnici se pokajnički vrate u kolektiv. Zaključak jest: napretku nitko i ništa ne može nauditi, a članovi kolektiva zabludjeli u individualizmu mogu dobiti oprost i rehabilitaciju.
Većini djece glumaca pojavljivanje u ovim filmovima bio je jednokratan izlet u filmsku glumu, ali neki su ostvarili zapažene karijere, ponajprije Slavko Štimac. Glavni glumac Vuka samotnjaka i Vlaka u snijegu postao je zvijezda 1970-ih, a kasnije i ugledni odrasli glumac. Marina Nemet nakon uloge u Družbi Pere Kvržice također je postala cijenjena glumica i glumila je sve do prerane smrti prije tri godine. (Juraj Kukoč, Hrvatska kinoteka)
