Zapad su fascinirali neuobičajenim i pomalo egzotičnim mentalitetom i običajima, različitim poimanjem svijeta i otkrivali drukčiju, ali vrlo bogatu kulturnu tradiciju, te su time u kina privlačili i obične gledatelje, a ne samo filmofile u doba kada repertoar još nije bio pretjerano amerikaniziran

Kinematografije Dalekog istoka danas su na visokoj cijeni, no pritom se (posebice u nas) ponajprije misli na Kinu, Hong Kong, Tajvan i Republiku Koreju dok se od Japanaca uglavnom spominje samo Tadeshi Kitano, a koliko je to stvarno stanje vjerojatno će pokazati i ciklus suvremenog japanskog filma koji u kinu Tuškanac klasičnim filmovima iz te zemlje, koja nedvojbeno ima najbogatiju filmsku baštinu u tom dijelu svijeta.
Ta kinematografija ujedno je i prva iz regije koja se probila u svjetski vrh još 1951, tek nakon što se Japance prestalo doživljavati prvenstveno kao negativce iz Drugog svjetskog rata i kada je obnovljena njezina materijalna baza koja je kao i cijela zemlja bila temeljito devastirana ratnim razaranjima. Te je godine hvalospjeve, ali i venecijanskoga Zlatnog lava dobio Rašomon Akire Kurosawe (1910 - 1998), autora desetak remek-djela među kojima su i dva koja se prikazuju u ovom ciklusu. Krvavo prijestolje (1957) - kako se prema engleskom The Throne of Blood u nas uobičajilo nazivati taj film kojem japanski naslov znači Dvorac paukove mreže - vrlo je slobodna adaptacija Shakespeareova Macbetha, smještena u feudalni Japan, a oslonjena na stilske karakteristike i tradiciju nô kazališta, no unatoč tome jedna od najboljih ekranizacija engleskog dramatičara. Tjelesna straža (1961) u kojoj Kurosawa u samurajski film unosi više akcije, a djelomice i razgrađuje samurajski mit, najgledaniji je njegov film s velikim utjecajem na istočnjačko preuzimanje elemenata westerna (u tzv. easternima), na spaghetti-westerne (najočitije u Za šaku dolara Sergia Leonea), ali i na stil Sama Peckinpaha. Protagonist tog filma Toshiro Mifune nagrađen je za glumu na venecijanskom festivalu koji je u to vrijeme bio izrazito naklonjen japanskom filmu. Među dobitnicima je često bio i drugi velikan japanskog filma Kenji Mizoguchi (1898 - 1956), osvojivši između ostalog i Srebrnog lava za Legendu o Ugetsu (1953). Film se u nekoliko anketa našao među deset najboljih svjetskih filmova svih vremena zahvaljujući rafiniranoj, vizualno poetičnoj režiji, izvanredno dojmljivoj snovitoj atmosferi, ali i vrlo osobnom svjetonazoru u kojem su realnost i nadnaravne pojave, duhovi i ljudi na istoj razini - na kojoj se autor bavi pitanjima časti, odgovornosti, ljubavi i obitelji. Zanimljivo je pritom da su japanski klasici snimili mnoge iznimno vrijedne filmove suvremene tematike, ali su međunarodna priznanja stjecali prvenstveno filmovima vezanima uz povijest. Ti su filmovi Zapad fascinirali neuobičajenim i pomalo egzotičnim mentalitetom i običajima, različitim poimanjem svijeta i otkrivali drukčiju, ali i vrlo bogatu kulturnu tradiciju, te su time u kina (i u nas) privlačili i obične gledatelje, a ne samo filmofile u vremenu u kojem repertoar još nije bio pretjerano amerikaniziran.
Stanovita je iznimka od te prakse (ali i u ovom ciklusu) još jedan dobitnik Zlatnog lava - Čovjek s rikšom (1958), remake vlastitog filma iz 1943. Hiroshija Inagakija (1905 - 1980), no i također nagrađivani filmovi Masakija Kobayashija - prvi japanski film u boji koji je u nas viđen - vizualno fascinantan horror Strašne priče (1964) i Pobuna (1967) s izrazito kritičnim odnosom prema samurajskim običajima.

Za preostala dva filma vrijeme radnje nije pretjerano bitno: Onibaba (1966) Kaneta Shinda (1912), mračna priča s elementima fantastike o ratnim užasima kultni je status stekla inovativnim i vrlo ekspresivnim redateljskim stilom, dok se S ljepotom i tugom (1965) Masahira Shinode (1931), ekranizacija romana Yasunarija Kawabate koji je 1968. dobio Nobelovu nagradu za književnost, odlikuje dojmljivim slikama patoloških emocija i vizija smrti, a stilski ima stanovitih sličnosti s prosedeom jednog od tada vodećih europskih autora Michelangela Antonionija.
Tematski i izričajno vrlo različiti, ti su filmovi reprezentativan uzorak onoga čime je japanska kinematografija pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća oduševljavala kako filmske kritičare i festivalske žirije tako i širu publiku. A gotovo jednako vrijedan njen segment, vezan uz suvremenost (u kojem posebno istaknuto mjesto zauzima Yasujiro Ozu) tek je naknadno revaloriziran. (Tomislav Kurelec)