Nije bio mali broj pripadnika dominantne kritičarske struje koji su pod utjecajem teorije autora potkraj pedesetih godina prošlog stoljeća upravo Godarda smatrali jedinim pravim genijem koji se pojavio u svjetskom filmu nakon Drugoga svjetskog rata

Među mladim kritičarima Cahiers du cinéma koji su prešavši u redatelje stvorili na prijelazu iz pedesetih u šezdesete godine prošlog stoljeća francuski novi val, vjerojatno posljednji planetarno značajni filmski pokret, posebno mjesto zauzimao je Jean-Luc Godard, ne samo zbog iznimna talenta nego i zbog najdosljednije borbe protiv dominantne srednjostrujaške kinematografije kao izraza građanske estetike. Autorov komentar ili stav iznad realističkog prikaza, autobiografski elementi, citati, žanrovski obrasci holivudskog filma koji se transformiraju kroz obnovljeno i transformirano naslijeđe francuskog poetskog realizma, neočekivane promjene kao izraz želje za radikalnom promjenom umjetnosti, ali i društva u cjelini - te temeljne težnje novog vala najizrazitije su zastupljene u Godardovim filmovima, pa nije bio mali broj pripadnika tada dominantne kritičarske struje pod utjecajem teorije autora koji su upravo Godarda smatrali jedinim pravim genijem koji se pojavio u svjetskom filmu nakon Drugoga svjetskog rata. Taj nedvojbeno pretjeran stav nije se održao u mijenama koje su se zbivale u kritici, pa ipak bi baš njegova izrazito originalna i vrlo osobna povijest filma mogla pobornicima te teze (ako ih još ima) dati stanovite argumente.
“Najbolji način gledanja ovih programa je ulaženje u sliku bez ijednog imena ili reference u vašoj glavi. Što manje znate to bolje.“ - preporučuje Godard gledateljima svoje monumentalne osmodijelne serije Histoire(s) du cinéma utemeljene prvenstveno na citatima (ponajviše filmskim insertima) i organizirana pomoću vrlo kompleksnih asocijacija vrlo slojevitih, a ponekad i nedokučivih značenja. Na prvi pogled čini se da je riječ o neobičnoj povijesti filma koju bi po Godardovu mišljenju trebalo stvarati iz filma samog i isključivo filmskim sredstvima, a ne pišući o svemu što se dogodilo tijekom stoljeća postojanja kinematografije. Pritom bi filmski izraz trebalo redefinirati kao dijalektiku montaže, zvuka i slike, fikcije i zbilje. Ipak odrediti sve autorove namjere znatno je teže no prevesti naslov njegovog djela, a niti to nije lak posao. Histoire na francuskom znači povijest, ali i priča, a s u zagradi označava množinu, pa bi se možda doslovno (ali i prilično nezgrapno) na hrvatski moglo prevesti kao Filmska(e) (pri)povijest(i).
Mnogoznačnosti se pridružuje i Godardu posebno omiljen sudar značenja, na što upućuje i to da u cijelome njegovu ostvarenju (unatoč naslovu) nema priče, nego se smisao gradi na ejzenštejnovskoj montaži atrakcija. Ona je dovedena do gotovo krajnjih granica mogućnosti ljudske percepcije, jer se ne zbiva samo u svakom pojedinom kadru nego i u gotovo svakoj sekundi filma. U vizualnom dijelu izmjenjuju se (a povremeno i istovremeno pojavljuju) kadrovi autora za pisaćim strojem, inserti iz mnogih velikih filmova, ali i dokumentarne snimke najznačajnijih povijesnih događaja u stoljeću postojanja filma, te titlovi koji podsjećaju na one iz razdoblja nijemog filma. Zvuk se pak (i opet povremeno istodobno) sastoji od zvuka pisaćeg stroja, autorovih monologa, zvučnih zapisa istaknutih filmaša (ali i drugih značajnika), zvuka iz važnih filmova (ne uvijek vezanih s insertima) da bi sve to povremeno nadjačala glazbena i zvučna plima. Otkriva se tako da Godard strukturira djelo po principima jazz improvizacije, eksperimentirajući sa svim mogućnostima filmskog izričaja da bi time neposredno uvukao gledatelja u bit svog djela. Onaj kome se posreći da se snađe u toj bujici snažnih dojmova, osjeta i osjećaja otkrit će da Godardove namjere sežu i preko takvog neposrednog dojma o povijesti kinematografije i da on paralelno određuje ne samo iznimno mjesto u njoj nego i da promišlja povijest ne samo filma nego i svijeta u skladu sa svojom izjavom: “Kino prikazuje i ljudi vide da svijet postoji.”
Ako svaki umjetnik ima poziciju Stvoritelja unutar svijeta djela koje stvara, Godard tako ide i korak dalje, te nastoji zauzeti poziciju Boga u svijetu koji postoji jedino time što ga film prikazuje, a u najmanju ruku posvjedočiti o tome kako je doista neusporediv genij u mediju kojim se bavi. No, nije mu uspjelo tim svojim ostvarenjem doprijeti do široke publike i nju uvjeriti u takav svoj stav. Zamišljene kao TV-serija njegove Histoire(s) du cinéma rijetko su se i teško probijale do malih ekrana i većeg broja gledatelja, ali su zato obišle mnoge festivale, ali su i među tom specijaliziranom i na stanovit način elitističkom publikom izazivale vrlo oprečne reakcije. Ipak, ma kakav bio konačan sud svakog pojedinog gledatelja o ovom zasigurno najambicioznijem Godardovu djelu, vjerojatno nitko ne može poreći da je riječ o najzanimljivijem, sveobuhvatnom filmskom eksperimentu ikad napravljenom, a koji svakako vrijedi pogledati. (Tomislav Kurelec)