Riječ je mahom o thirtysomething generaciji francuskih filmaša, koji
plivaju protiv struje, a započinju umjetničku karijeru kao glazbenici,
scenaristi i glumci. Generacija antiglobalista i angažiranih filmaša stasala na
autorskim marginama u rasponu od satire do dokumentaristički intoniranih drama

Legendarni francuski producent Daniel Toscan du Plantier rekao je da je film u
odnosu na televiziju ono što je haute couture u odnosu na pret a
porter. Premda je ova formula više bila odraz njegovih želja, nego
stvarnosti, Toscan ju je često ponavljao iz dva razloga: zato jer je njena
strategija u naglašavanju razlika počivala na onom famoznom exception
culturelle, ali i zato jer je njen autor dokazao da ona može zaživjeti.
Riječ je o čovjeku koji nije samo favorizirao francuski autorski film, već je
pod svoje producentske skute smjestio sve one brojne Ruse, Talijane, Irance i
Kineze koji nisu bili poželjni u matičnim kinematografijama zbog cenzure ili
uzaludne potrage za kapitalom, ali pri tome im je dopuštao da ostanu Rusi,
Talijani, Iranci i Kinezi.

Ako je Toscanovom preranom smrću, pariški filmski haute couture izgubio
producentskog gurua, onda se pret a porter i dalje oslanja na darežljiva
tajkuna Luca Bessona, čovjeka koji je natjerao Jeanne d’Arc da govori engleskim
jezikom i hoda kao da je zalutala na modnu pistu, vjerujući da se francuski film
može jedino i isključivo razvijati prema holivudskom modelu. No, gdje bismo u
ovoj modnoj hijerarhiji smjestili šestoricu mladih francuskih debitanata
uvrštenih u ovu intrigantnu Reviju prvih, koncipiranu kao neka vrsta
produžene ruke zagrebačkog Festivala prvih? Oni pripadaju uličnoj
modi. Riječ je mahom o thirtysomething generaciji francuskih filmaša,
koji plivaju protiv struje, započevši umjetničku karijeru kao glazbenici,
scenaristi i glumci (Guillaume Canet imao je epizodnu ulogu u Žalu
Dannyja Boylea). To je generacija antiglobalista i angažiranih filmaša stasala
na autorskim marginama, koji se žanrovski kreću u rasponu od satire (Bitton,
Canet) do dokumentaristički intoniranih drama koje vole koketirati sa socijalnim
valom (Curval, Lienard). Dakle, riječ je o autorima koji duguju velikoj Claire
Denis i Robertu Guediguianu, a zatekli su se na onoj istoj divljoj strani
ulice kojom danas šeću talentirani Gilles Marchand, Sebastien Lifshitz,
Mathieu Amalric, Claire Doyon i Alain Guiraudie.

Motivi im se kreću u rasponu od seciranja moralnih degradacija TV industrije
(Canet) i koketiranja s queer estetikom (Honore), pa sve do
psihosocioloških uranjanja u različite državne institucije, poput umobolnica
(Breitman) i ženskih zatvora (Lienard). No, pri tome je karakterističan i njihov
dijametralno različiti odnos prema tijelu. Dok Christophe Honore preferira
krajnju (homo)erotizaciju prostora i tijela, Julie Lopes Curval igra na kartu
pacifističkog otpora tijela u odnosu na prostor koji mu je dodijeljen. Korak
dalje otišao je Benedicte Lienard (Un part de ciel) koji isprepliće
sudbine dviju naizgled nepovezanih ženskih grupa, radnica u pekarnici i
kažnjenica koje bivaju eksploatirane kao neplaćena radna snaga. Poruke
Lienardova revolucionarnog sindikalizma jasne su i nedvojbene: tvornice
radnicama, a zatvori kažnjenicama. Toliko o onome što se kod Lienarda i
Curvalove zbiva između neba i mora.

Da sam barem bogat! poručuje nam naziv simpatične komedije Michela Munza
i Gerarda Bittona. Mladi francuski autori koje nam predstavlja ovaj ciklus, ne
opterećuju se takvim maštanjima. Oni nam tek pokušavaju dokazati kako se veliki
film može snimiti i za šaku eura. (Dragan Rubeša)