Fyderyk Chopin – pjesnik klavira na filmu

Čak i u ovo apstraktno atomsko doba, gdje emocije nisu u modi, Chopin odolijeva. Njegova je glazba univerzalni jezik ljudske komunikacije



Devetnaesto stoljeće, razdoblje vječno inspirativna Romantizma, u glazbenoj se umjetnosti, između ostaloga, odrazilo u stvaralaštvu malih formi – klavirskih minijatura. Brojni su se autori proslavili pišući skladbe za glasovir, no samo im se jedan posvetio potpuno i isključivo – Fryderyk Chopin. Rođen je 1. ožujka (prema nekim izvorima 22. veljače) 1810. godine u malom mjestu Żelazowa Wola, nekoliko kilometara zapadno od Varšave. U turbulentnu vremenu, dobu revolucija i ustanaka, razvijao se kao mladi genij – pijanistički virtuoz i skladatelj. Godine 1830. odlučio je krenuti na turneju u Beč, ne znajući da se nikada više neće vratiti u domovinu. Zbog ustanka u studenome protiv ruskih vlasti Chopin, naime, odlučuje nastaniti se u Parizu, gdje će provesti veći dio života i gdje će umrijeti 1849., u 39. godini života, od tuberkuloze pluća.

Chopinovo glazbeno stvaralaštvo odaje velikog zaljubljenika u elegantni crni instrument – glasovir. Bio je vrhunski pijanist, što je sasvim odgovaralo običaju vremena koje je tražilo da skladatelj bude i izvođač svojih djela. Često upotrebljavajući rubata (slobodna tempa) i brojne ukrase, svoje je skladbe učinio tehnički zahtjevnima, ali istodobno koncertantno privlačnima. Zato su njegove etide mala umjetnička djela a ne samo vježbe za prste, dok preludij, scherzo i balada u njegovom opusu započinju novi, samostalni život izdvojen iz glazbene ciklike. Nokturna, koja je uzeo skladati nakon njihova tvorca, irskog skladatelja Johna Fielda, podigao je na višu umjetničku razinu. Isto je učinio s ostalim malim glasovirskim formama – na primjer, valcerima, koji pod njegovim vještim prstima više nisu namijenjeni plesnim, nego koncertnim dvoranama.

Neponovljivi opus (koji sadrži i opsežnija klavirska djela, poput sonata i koncerata, a ne samo minijature) i sadržajan život Fryderyka Chopina u nekoliko su navrata preneseni na filmsko platno. Filmašima je naročito inspirativan bio njegov ljubavni život koji je kulminirao vezom s francuskom spisateljicom George Sand. O složenosti te veze (Sandova, pravim imenom Aurore Dupin, svojim je čvrstim karakterom bila preteča suvremenih feministica, dok je Chopin bio tipično boležljivi romantični umjetnik uglavnom nježne ćudi) govori igrani film Antczaka Jerzyja Želja za ljubavlju (Pragnienie milości, 2002.).

Filmaši također prenose dijelove Chopinova stvaralaštva, često prikazujući njegovo druženje s bogatom pariškom klijentelom tijekom tada popularnih kućnih koncerata (Chopin u Parizu – Chopin w Paryżu, Stanislaw Grabowski, 1969.; Želja za ljubavlju; Mladost Chopina – Mlodość Chopina, Aleksander Ford, 1952.). Većina filmova (a naročito Chopin u domovini – Chopin w kraju, Jarosław Brzozowski, Wanda Rollny, 1961.; Odnio me vjetar – Mnie tu wiatr zapędził, Stanisław Grabowski, 1969.; i Mladost Chopina) govori o skladateljevoj uskoj povezanosti s rodnom Poljskom te o prenošenju te ljubavi u glazbu. Chopin je, naime, uglazbio poveliki broj poljskih narodnih napjeva, a k tome je skladao poloneze, plesove poljskog plemstva, i mazurke, koje su tradicionalni poljski plesovi. Kroz to, postao je jedan od prvih skladatelja nacionalnog smjera koji je, kao i u svim ostalim umjetnostima, bujao u glazbi devetnaestog stoljeća.

Chopinovo druženje s mladim revolucionarima u domovini zabilježeno je u filmu Mladost Chopina. No upotreba njegove „Revolucionarne“ etide (op. 10, no. 12) pri prikazima ustanka u ovom i drugim filmovima, zapravo je samo ikonička: Chopin je nije skladao imajući na umu ustanak protiv ruskih vlasti, premda je skladba nastala upravo u to vrijeme.

Poznanstva koja je Chopin sklopio u Parizu s velikim opernim skladateljima poput Gioacchina Rossinija, Gaetana Donizettija i Vincenza Bellinija u filmovima se samo spominju, no nezaobilazno se prikazuje prijateljstvo s drugim velikanom klavira, Franzom Lisztom, koji nije samo izvodio, nego i transkribirao Chopinova djela. Osim na Liszta, Chopin je utjecao i na druge slavne skladatelje, naročito Roberta Schumanna, Johannesa Brahmsa i Aleksandra Skriabina. A izvodili su ga i još ga uvijek izvode veliki pijanisti, među kojima Arthur Rubinstein, koji je o univerzalnosti skladateljevih djela rekao: „Chopin je bio genij univerzalna značaja. Njegova glazba osvaja najrazličitiju publiku. Kada se začuju prvi tonovi Chopina, kroz koncertnu dvoranu prostruji sretan uzdah prepoznavanja. Ljudi cijeloga svijeta poznaju njegovu glazbu. Vole je. Dirnuti su njome. A to ipak nije „romantična glazba“ u byronskom smislu. Jer ne priča priče niti slika slike. Ona je ekspresivna i osobna, ali je još uvijek čista umjetnost. Čak i u ovo apstraktno atomsko doba, gdje emocije nisu u modi, Chopin odolijeva. Njegova je glazba univerzalni jezik ljudske komunikacije. Kada sviram Chopina, znam da govorim direktno ljudskim srcima.“ (Irena Paulus)