Jean Renoir anticipirao je i neprijeporno utjecao na francuski poetski realizam, na talijanski neorealizam, na autore Novoga vala, a posebno na Truffauta i Chabrola




Filmsko stvaralaštvo Francuza Jeana Renoira - kinematografija je za sebe! Glasoviti autor prekretničkoga filma Pravila igre (1939) moćnim je, radoznalim i gipkim duhom (okrenutim kazališnoj, književnoj, slikarskoj i nadasve filmskoj baštini), i sâm uspio inovirati metodološki instrumentarij medija izgradivši potentan opus neprolaznih vrijednosti koji je, u datim povijesnim okolnostima, anticipirao i neprijeporno utjecao na francuski poetski realizam, na talijanski neorealizam, na autore Novoga vala (posebno na Truffauta, Chabrola) - zapravo na one tvorce glasovita pokreta s kraja pedesetih u Francuskoj iz kojega će se iznjedriti poetika filmskog modernizma (i postmodernizma).

No, već prvim ostvarenjima (Nana, 1926.; Mala prodavačica šibica, 1928.; te prvi zvučni Beba se kupa, 1931), dok pokreće pitanja o „teškim“ stvarima života, nedvosmisleno demonstrira stalnu sklonost ka vodvilju, razbarušenosti i anarhičnom, životnom spontanitetu i subverziji, prema dionizijskom, prema comediji del' arte i veseloj drami (drame gai).

Oporu stranu njegova poetskog realizma s početka tridesetih (Kuja, 1931.; Noć na raskršću, 1932) zapravo sublimira treći film iz koherentna niza: Budu spašen iz vode (1932). To ostvarenje, pokraj paradigmatskoga Michela Simona u ulozi klošara koji će dobrano unerediti jednu građansku obitelj, prokazuje i čin samog snimanja igranog filma (u kadru se vide članovi ekipa i radoznali prolaznici).

S jačanjem socijalno-političke svijesti u autora, poetsko iz njegovog realističkog prosedea nakratko odmjenjuju još tvrđi, još oporiji tonovi, koji će kasnije biti prepoznati kao nedvosmislena najava nove moćne stilske formacije (neorealizma). Iz niza srodnih filmova (Život pripada nama; Na dnu; Zločin gospodina Langea, svi iz 1936.; Čovjek zvijer, 1938.) izdvaja se novi međaš Toni (1935) koji, u duhu dokumentaristički „opipljivijega“ realizma, dotiče kako nepodnošljivost socijalnog statusa radnika imigranata u Francuskoj (Talijani, Španjolci, Arapi, Crnci) tako i naznake ksenofobična odnosa prema došljacima.

Neka njegova značajna djela potkraj tridesetih (pacifistički Velika iluzija, 1937.; Marseljeza kao najava Drugoga svjetskoga rata,1938.) ponešto zaostaju za središnjim filmom sveukupna njegova stvaralaštva, zapravo svojevrsnim vrhuncem poetskoga realizma - za Pravilom igre. Autor je, pokraj neumoljive kritike ritualne ispraznosti kako aristokracije, tako i nižega društvenoga razreda, inaugurirao i, za ono vrijeme, zbunjujuće retoričke novitete (miješanje brojnih žanrova, citatnost, složenost izlagačkih perspektiva, pokretna kamera, uporaba off prostora u smislu da se narativno važno može događati i izvan vidnoga polja).

Za dvanaestogodišnjeg egzila u SAD- u realizirao je sedam igranih filmova. Prvi iz niza Močvara (1941.) inteligentno je režirani pustolovni thriller sniman u močvarama Georgije; bio je to jedan od prvih slučajeva da je neka velika kompanija pristala snimati na prirodnim lokacijama, izvan studija. Dobitnik Grand Prixa u Veneciji Južnjak (1945.) oporošću socijalne tematike (berači pamuka sa siromašnog juga) podsjeća na Tonija. U Rijeci (1951.) snimanoj u Indiji, na obalama Gangesa, prožima igrano s dokumentarnim.

Iskričavost galskoga duha, hedonizam i evokacija kulturne povijesti zemlje - to su obilježja treće i završne faze u stvaralaštvu najvećeg francuskog filmskog autora svih vremena. Središnje djelo tog razdoblja French Can Can (1955.) lepršava je i rafinirana priča o obnovi kazališta Moulin Rouge, o dražesnoj plesačici Nini i o kabaretskom impresariju Ziedleru (Jean Gabin), koja ne samo što plijeni bogatom vizualnošću (utjecaj francuskih impresionista: Auguste Renoir, Edgar Degas, Toulouse-Lautrec), već umješno zadire i u osjećajne odnose među likovima (u specifičnom sjajno predočenu ozračju fin de sieclea). Daljnjim njegovim djelima također ne manjka svježine i autorske originalnosti: Helena i muškarci (1956.), Testament doktora Cordeliera (1959.), Doručak na travi (1959.).

Unatoč tome što su ga u prošlosti mnogi ignorirali, osporavali pa i zabranjivali, Renoir je, zahvaljujući revalorizacijskim naporima predstavnika autorske kritike, s punim pravom stekao status genijalnog autora čije se djelo temelji na dojmljivosti osobna rukopisa, na renoirovski prepoznatljivoj poetici. (Petar Krelja)