Karijera Georgea Kennedyja, karizmatičnog glumca za sporednu ulogu u sjajnoj krimi-drami Hladnokrvni kažnjenik Stuarta Rosenberga nagrađena Oscarom i nominirana za Zlatni globus, trajala je duže od pola stoljeća, a grubo se i površno može podijeliti na tri segmenta, u skladu s ulogama kakve je tumačio i među kojima su tri prijelomno obilježile njegov glumački habitus. Jedna je gotovo tipska rola ona prgavca i agresivnog tipa kakav je grubi zatvorenik Dragline u spomenutom remek-djelu Hladnokrvni kažnjenik, koje se u domaćim kinima distribuiralo pod naslovom Hladnoruki kažnjenik, u kojem je Kennedy interpretirao krupnog vođu zatvorenika, tipa nalik na medvjeda s kojim će se sukobiti usamljeni i tragični antijunak iz naslova kojeg je, pak, u svojoj možda i najboljoj a svakako jednoj od amblematskih uloga utjelovio Paul Newman. Najuspjelije Rosenbergovo ostvarenje istodobno je lijep i okrutan, smiješan i tragičan, zabavan i duboko potresan film, kontrakulturni filmski međaš s kraja 60-ih, adaptacija romana Donna Pearcea vremenom radnje smještena nakon nedefinirana rata, možda Drugog svjetskog, a moguće i korejskog, čime je filmu u određenoj mjeri osigurana svevremenost odnosno bezvremenost. U djelu koje i danas odlično funkcionira kao provokativna studija nonkonformizma, a koje je i slojevita karakterna studija tvrdoglavog usamljenika koji se opire autoritetima i establišmentu, što filmu u trenutnim okolnostima narastajućeg i praktički globalnog otpora establišmentu osigurava dodatnu atraktivnost, Newman tumači odlikovanog ratnog junaka Lucasa Jacksona koji se, dospjevši iza rešetaka, sukobljava ne samo s prividno blagim no sadističkim upraviteljem zatvora Kapetanom (sjajni Strother Martin), nego i sa skupinom zatvorenika predvođenih fantastičnim Georgeom Kennedyjem. U kontekstu otpora establišmentu vrijeme kraja šezdesetih bilo je slično današnjem, otpor vlastima i svakovrsnim autoritetima bujao je na svim stranama, istina s drugačijim pa i dijametralno suprotnim idejnim i ideološkim predznacima, lijevima, individualističkima i egzistencijalističkima u odnosu na današnje desne, kolektivističke i populističke, a Hladnokrvni kažnjenik prometnuo se u možda i ključni celuloidni odraz takvih društvenih kretanja. Premda na površni pogled izgleda da između ondašnjeg i današnjeg vremena postoje neke bitne razlike, jer primjerice Kapetan u jednom trenutku kaže „ono što ovdje imamo… je nedostatak komunikacije“, a nama se danas čini da zahvaljujući internetu i društvenim mrežama komunikacija nikad nije bila razgranatija i bogatija, već na drugi pogled postaje jasno da u današnjoj „postčinjeničnoj stvarnosti“ komunikacija unatoč formalnom tehnološkom razvitku i potencijalima biva naglašeno jednosmjerna, monocentrična i više no ikad podložna manipulacijama, te tako samo prividno bogata i razgranata. Autentičnost i trajnu intrigantnost film može zahvaliti i činjenici da je roman na kojem se temelji scenarij pisca Donna Pearcea i Franka Pearsona, Pearce temeljio na vlastitom iskustvu nekadašnjeg zatvorenika, te da je Jacksonov lik temeljen na stvarnom obijaču sefova Donaldu Grahamu Garrisonu. Prvotno je Telly Savalas trebao tumačiti naslovnu ulogu, dok je Bette Davis bila namijenjena rola Jacksonove majke, da bi antijunaka naposljetku maestralno utjelovio Newman, a njegovu majku sjajna Jo Van Fleet. Makar su pretjerane interpretacije prema kojima je Lucas Jackson svojevrsna suvremena metafora Krista, odnosno mesijanska figura, određene religijske interpretacije, simbolizam i reference priče o osobitom autsajderu koji tragično skončava u pokušaju transformacije skupine zatvorenika ne mogu se osporiti.

Druga tipska rola Georgea Kenedyja je ona junaka, a u njoj ga zatječemo u akcijskoj triler-drami Aerodrom Georgea Seatona i nepotpisana Henryja Hathawayja, adaptaciji i kod nas popularnog istoimena romana Arthura Haleyja, filmu katastrofe u kojem Kennedy tumači zrakoplovnog stručnjaka Joea Petronija. Riječ je o kakvoćom osrednjem filmu koji atraktivnost ponajviše može zahvaliti zvjezdanoj glumačkoj postavi predvođenoj Burtom Lancasterom i Deanom Martinom, a u kojem Kennedy interpretira postojana karakterna profesionalca, obična čovjeka koji se spletom okolnosti pretvara u junaka. No desetljeće prije tog filma Kennedy je zaigrao kao partner spomenute Bette Davis u prilično uspjeloj horor-drami Tiho, tiho Charlotte Roberta Aldricha, u kojoj je redatelj 1964. pokušao ponoviti uspjeh ostvaren remek-djelom Što se dogodilo s Baby Jane? snimljenim dvije godine ranije. Premda mu to nije pošlo za rukom, film također temeljen na romanu Henryja Farrella u kojem je prvotno opet trebala glumiti Joan Crawford, ali je odustala zbog bolesti i nezadovoljstva suradnjom s Bette Davis u Baby Jane, te je naposljetku uskočila stara Betteina prijateljica Olivia de Havilland, taj film odlikuju vrlo uspjele uloge zasluženo Zlatnim globusom nagrađene i za Oscara nominirane Agnes Moorehead te de Havilland, dojmljiva fotografija Josepha F. Biroca (Divan život), sklonost Bette Davis preglumljivanju te određeni prizvuk campa, za koji su zaslužni i neki za ono vrijeme šokantni prizori poput odsijecanja glave i komadanja tijela već u prologu.

Napokon, treća tipska uloga Georgea Kennedyja ona je komična i dijelom klaunovska, po kojoj ga znaju ne samo fanovi filmskog i televizijskog serijala Goli pištolj, u kojima je utjelovio kapetana Eda Hockena, ne osobito bistrog sidekicka također ne baš promućurna poručnika Franka Drebina. U posljednjem razdoblju karijere i života Kennedy je nizao manje ili više uspjele i zamijećene uloge dominantno komičnog predznaka u različitim žanrovima, od opet dominantno vesterna (Three Bad Men, The Man Who Came Back, Mad Mad Wagon Party) preko akcića (Six Days in Paradise) do glazbenih drama (Don´t Come Knocking Wima Wendersa), a filmofili će ga pamtiti i po Šaradi Stanleyja Donena, Dvanaestorici žigosanih, Kalibru 20 za specijalista i Kazni na planini Eiger u kojima se udružio s Clintom Eastwoodom, po donekle podcijenjenom Izgubljenom horizontu Charlesa Jarrotta te po sposobnosti da iznimno sugestivno utjelovi najrazličitije karaktere i da iste učini uvjerljivima, životnima i ljudski razumljivima i prihvatljivima. (Josip Grozdanić)