Iako je uz Langloisa odigrao bitnu ulogu u očuvanju blaga francuske kinematografije i njegov brojem ostvarenja nevelik autorski opus ima istaknuto mjesto u povijesti francuskog filma



Georges Franju je vrlo rano pokazao veliku sklonost prema pronalaženju i čuvanju filmskih vrpci, pa je već 1935. zajedno s Henrijem Langloisom (s kojim je 1934. režirao i svoj prvi amaterski dokumentarni film Metro) osnovao le Cercle du cinéma (Filmski krug) u kojem su njih dvojica te sačuvane filmove i prikazivali. Godinu kasnije oni su i utemeljitelji Francuske kinoteke koja je inicirala ne samo prikupljanje domaćih i stranih filmova na području Francuske nego i potakla takve inicijative u mnogim drugim zemljama. I dok je Langlois ostao dugo na čelu Francuske kinoteke i postao svojevrstan sinonim za tu iznimnu instituciju, Franju je od 1938. do 1945. bio izvršni tajnik FIAF-a (Međunarodne federacije filmskih arhiva), a od 1945. do 1953. glavni tajnik Instituta za znanstveni film. Iako je uz Langloisa odigrao bitnu ulogu u očuvanju blaga francuske kinematografije i njegov brojem ostvarenja nevelik autorski opus ima istaknuto mjesto u povijesti francuskog filma.

Započeo je dokumentarcima s kojima je ubrzo postao jedan od najcjenjenijih ne samo francuskih nego i europskih dokumentarista, jer je u toj vrsti filmova, koristeći ljubav prema filmskoj baštini, pod utjecajem nijemoga filma, a posebice njemačkog ekspresionizma nastojao da prvenstveno efektnom filmskom slikom uobliči odabranu temu. To je doduše bilo najmanje vidljivo u njegovom prvom profesionalnom dokumentarcu Životinjska krv (1949.) kojeg se drži prethodnikom ultrarealizma kao jedne od grana kasnijeg dokumentarnog filma. Djelo je to sa šokantnim prizorima iz klaonica na rubu Pariza koji se tek oporavlja nakon Drugog svjetskog rata, ali ma koliko Franju bio dojmljiv u prikazivanju mučnih smrti životinja toliko je pun suosjećanja za težak život ljudi koji u njima rade. Težak život većine ljudi toliko ga se dojmio, da je u svoje filmove unosio naglašenu društvenu kritičnost, pa je čak i od vojske naručen Hôtel des Invalides (1952.) snimio kao izrazito antimilitarističko ostvarenje. Ipak u svim svojim filmovima uvijek je usredotočen i na stilsko oblikovanje koje ukazuje na njegovu ljubav prema povijesti kinematografije i njezinim velikanima.

To je očito i u biografskom dokumentarcu Veliki Méliès (Le grand Méliès, 1952.), ali i u cjelovečernjim igranim filmovima. Prije pola stoljeća je s uspjehom i u našim kinima igrao najslavniji među njima Oči bez lica (Les yeux sans visage, 1960.) kombinacija trilera, horora i fantastike s naglašenim utjecajem njemačkog ekspresionizma. Svojevrsnim remakeom Judex odao je počast Louisu Feuilladeu (1873. – 1925.), iznimno plodnom redatelju posebice filmskih serija iz doba nijemog filma, dok je adaptacija Varalice Thomasa (Thomas l'imposteur, 1965.) Jeana Cocteaua uspješan pokušaj oživljavanja poetskog nadrealizma.

Iako se rjeđe spominje, vjerojatno zato što je teže odrediti utjecaje nekadašnjih velikih filmaša, nimalo po vrijednosti za njima ne zaostaje drama žene koja je svoju tešku životnu situaciju pokušala riješiti trovanjem egoističnog muža - Thérèse Desqueyroux (1965.) prema romanu Françoisa Mauriaca. Radnja vjerno slijedi roman (Mauriac je i koscenarist), ali unatoč uravnoteženoj i klasičnoj režiji bitno mijenja njegov smisao. Franju ljepotom filmske slike kojom uz ostalo daje i poseban značaj melankoličnom pejzažu, a uz pomoć sugestivne interpretacije protagonistice Emmanuelle Riva, pretvara Thérèseu iz čudovišta u žrtvu neljudskih suprugovih postupaka, a njen zločin u jedinu mogućnost pružanja otpora i traženja mogućnosti oslobađanja. (Tomislav Kurelec)