Filmovi su mu bili iznimno popularni. Toliko popularni da je jedna ulica u Nantesu nazvana Rue des Tontons Flingueurs po njegovu istoimenom filmu (Djedice pucaju)
Tijekom protekle godine, kino Tuškanac ponudilo nam je nekoliko iznimnih francuskih autorskih ciklusa (Olivier Assayas, Philippe Garrel, Claire Denis). No puno smo rjeđe na njegovu platnu mogli vidjeti njegove popularnije izdanke koji koketiraju s mainstreamom. Jedan od takvih autora je i Georges Lautner, iako ga je Cannes sustavno ignorirao, sve dok mu 2012. nije organizirao 'hommage' s restauriranom verzijom njegova seminalnog komada Les Barbouzes u nas poznatijeg kao Bradati agent, s nenadmašnim Linom Venturom. Filmovi su mu bili iznimno popularni. Toliko popularni da je jedna ulica u Nantesu nazvana Rue des Tontons Flingueurs po njegovu istoimenom filmu ('Djedice pucaju'), i to samo zato jer se u njegovu scenariju spominje stanovita Lulu la Nantaise (Lulu Nanteška). A kuhinjska scena iz tog filma doživjela je kultni status. Među Francuzima naprosto je poznata kao 'scene de la cuisine', dok njena famozna rečenica koju izgovara Lino Ventura, a koja otprilike glasi 'Idioti se usuđuju svašta učiniti. Tako ih prepoznajemo', postala je jedna od najcitiranijih među francuskom kinopublikom. Za nju je prvenstveno zaslužan Lautnerov vjerni suradnik scenarist Michel Audiard, otac u nas poznatijeg režisera Jacquesa Audiarda (Prorok) koji se majstorski poigravao uličnom estetikom francuskog argota. Jedan od zanimljivijih Lautnerovih fimova koji se barem na trenutak udaljio od autorove opsesije murjacima i lopovima, fina je drama Crni monokl, inače slobodna adaptacija memoara Gilberta Renaulta, poznatijeg kao Pukovnik Remy, inače znamenitog francuskog tajnog agenta u Drugom svjetskom ratu, koju je autor garnirao dostatnom dozom prepoznatljivog ekscentričnog humora. Zbog njegove popularnosti, Lautner mu se vratio u dva sequela, stavaljajući ga u posve bizarne kvazi-bondovske situacije, pa se u Le Monocle rit jeune morao suočiti s opakim azijskim teroristima koji su planirali dići u zrak američki nuklearni nosač. Naravno, autor se puno bolje snalazio na francuskom terenu, pogotovo u seminalnim komadima poput Gospodara podzemlja sa sjajnim Jeanom Gabinom u ulozi policijskog inspektora. A dvije godine kasnije, snimio je jedini film na engleskom jeziku, bizarnu priču o incestu i pogrešnim identitetima (Road to Salina) snimljenu na lokacijama Kanarskih otoka, nakrcanu seksom i frontalnim eksplicitnostima, s kraljicom gialla Mimsy Farmer i Ritom Hayworth u ulozi njene majke. Nije ni čudo da je u takvoj sumanutoj kombinaciji Tarantino otkrio istinski grindhouse potencijal, koristeći jednu od glazbenih numera iz Lautnerova Puta za Salinu u filmu Kill Bill Volume 2. (Dragan Rubeša)