Dokumentarni film The Yellow Bittern u režiji Alana Gilsenana intimni je i krajnje iskreni portret irskog folk inovatora Liama Clancyja čiji je opus inspirirao brojne glazbenike i bendove, od Boba Dylana i U2, do Toma Waitsa i The Poguesa, ali i nekih crnih glazbenika poput Odette, s kojom je Liam nastupao na mitskom koncertu 2006. Glazbenu karijeru započeo je u New Yorku pedesetih s grupom 'The Clancy Brothers' koju su činili braća Paddy, Tom & Liam Clancy, te Tommy Makem, čiji su zaštitni scenski (odjevni) znak bili bijeli debelo tkani ribarski 'aran' džemperi. Film je snimljen neposredno prije Clancyjeve smrti u prosincu 2009., iako autorov prosede ne igra na nostalgični diskurs. Autor je postavio svog aktera na minimalističku pozornicu iza koje se nalazi videoekran, pa se njegov dvosatni komad može promatrati i kao Clancyjev dvosatni monolog, isprekidan arhivskim fotografijama i raritetnim koncertnim footageom, u kojem autor uokviruje glazbenikovo lice u seriji emotivnih krupnih planova. Na tu istu newyoršku folk scenu okupljenu oko zadimljena kluba 'The Gaslight' u Greenwich Villageu u kojem su nastupali 'The Clancy Brothers', referiraju se i 'The Coen Brothers', pardon, autorska braća Joel i Ethan Coen, u filmu Inside Llewyn Davis s Oscarom Isaacsom.

U Dobrim vibracijama, autorski tandem Lisa Barros D'sa i Glenn Leyburn, znan i po neodoljivu teen komadu Cherrybomb, pozabavio se legendom Belfast punka Terrijem Hooleyem, u kojem se litanija rock-movie klišeja izmjenjuje s prokleto duhovitom, strastvenom i monumentalnom storijom o stvaranju jednog mita. Hooleya portretira energični Richard Dormer, nekima poznatiji i kao Beric Dondarrion iz Igre prijestolja, kojeg ćemo na početku filma upoznati kao pub DJ-a u politički sjebanom Belfastu sedamdesetih (otac mu je bio član Laburističke partije Sjeverne Irske, nakon čega se priključio 'Militantima' kad je dotična partija skrenula previše udesno). Potom upoznaje ženu svog života (Jodie Whittaker) i otvara prodavaonicu ploča iz naslova filma. Sve ostalo je povijest. Jer, prijelomni trenutak dogodit će mu se kad upozna lokalni punk bend 'The Outcasts', iako će tek u legendarnim 'The Undertones' iz Derryja otkriti svoje ultimativne 'sinove'. Tada se prosede autora opasno približava mehanizmima Winterbottomova komada '24 Hours Party People', s Belfastom umjesto Manchestera. No, kad bismo parafrazirali famozni one-liner iz kultnog filma 'Spinal Tap', autoru su puno važniji 'pogledi, zvuci i mirisi' nego prava istina.

U romantičnom komadu Once (Jednom), Belfast zamjenjuje Dublin i njegov ulični svirač koji se zaljubljuje u češku turistkinju. Autor filma John Carney ujedno je i autor glazbe, pri čemu je sličnu glazbenu formulu pokušao ponoviti u 'Sing Streetu', samo što balade zamjenjuje rock osamdesetih, negdje na pola puta između Duran Duran, Curea i A-Ha, dok uličnoga glazbenika zamjenjuje grupa srednjoškolaca koja u glazbi pronalazi bijeg od irskog ekonomskog očaja.

I dok svi ti igrani i dokumentarni filmovi pričaju o snazi glazbe, animirani komad Tajna Kellsa u režiji Tomma Moorea, priča o snazi knjiga, vodeći nas u bajkovite slikovnice našeg djetinjstva, iako je Mooreov i Twomeyev senzibilitet bliži braći Grimm nego Disneyu, pri čemu se njegova elegantna retro poetika ulaguje i četvorogodišnjim klincima i povjesničarima koji proučavaju srednji vijek, ali i onima koji preferiraju akciju u formi vikinških plamenih strijela. A melankolična Pjesma mora o eteričnoj ljepoti podmorske lagune, iza koje također stoji Moore, ali bez Nore Twomey, nanovo nas vraća glazbi, iako film otvaraju stihovi WB Yeatsa. Animacija na trenutke priziva japanski Studio Ghibli, konkretnije, Miyazakijev Ponyo na litici kraj mora, s dodirima Sylvaina Chometa. A za glazbu je zadužen irski folk bend Kila. (Dragan Rubeša)