Stvarno mislim da i gluma i slikarstvo, glazba i pisanje čine umjetnika. Nikada nisam mislio da jedna umjetnička grana izuzima drugu. Ne znam svirati no uvijek sam volio glazbu i pokušao sam tu činjenicu iskoristiti



Alex Simon: Redatelj Nicholas Ray i James Dean imali su veliki utjecaj na vas.

Dennis Hopper: Da, Dean me se jako dojmio. Mislio sam da sam ja najbolji mladi glumac u tom trenutku, no tada se pojavio James Dean. Nikada prije nisam vidio da netko tako improvizira. Prije toga sam glumio u Shakespearovim i sličnim dramama u kojima je sve unaprijed određeno, geste i način na koji se izgovaraju rečenice… a James Dean je u svakoj sceni bio drugačiji i dodavao je svoje u scenarij. U početku me to zbunjivalo. Zgrabio sam ga jedne večeri i pitao: „Što to radiš?“ Neko smo vrijeme razgovarali pa sam ga upitao: „Misliš li da bih trebao učiti o glumi kod (Lee) Strasberga?“. Odgovorio mi je:“ Ne, ne. Samo počni i ti to raditi, ali ne pokazuj im. Nemoj im dati naslutiti ili sam pretpostavljati što ćeš učiniti. Živi u stvarnosti koja se sastoji od tog trenutka. Umjesto da glumiš da piješ kavu, samo pij kavu. Samo puši cigaru, nemoj glumiti da pušiš. Vidjet ćeš da najjednostavnije odjednom postaje teško kada se nalaziš na sceni ili ispred kamere, no s vremenom će ti krenuti. Samo živi u tom trenutku.“ I tako je počelo. Zatim smo zajedno snimili i Diva, a on me je kasnije promatrao u tom filmu i kritizirao. Kada je njegov lik u filmu ostario, zamolio me da ga pomnije pogledam u tim scenama i kažem mu da li mi se činio starijim. To je u osnovi bio naš odnos. Nismo bili bliski prijatelji koji su izlazili zajedno ili tako nešto. Bio je pet godina stariji od mene, što je tada bila znatna razlika. Zapravo, smatrali smo ga klincem zbog uloge u Buntovniku, no zapravo bio je stariji od Elizabeth Taylor koju smo smatrali „odraslom“.

Alex Simon: A što je s Nicholasom Rayem?

Dennis Hopper: Nick i ja poznavali smo se jako dugo. Jedno smo vrijeme čak i živjeli zajedno. Došao je u Cannes kada sam imao premijeru filma Goli u sedlu (Easy Rider) i zamolio da mu posudim 500 dolara, koje ja u to doba nisam imao. Rekao mi je: „Ajde, možeš nabaviti 500 dolara.“ Odgovorio sam mu: „Gledaj, već godinu, od kada sam počeo montirati ovaj film, spavam na podu tuđe gostinjske kuće i zarađujem 140 dolara na mjesec. Nemam novaca.“ Na to mi je odgovorio: „Pa otiđi do (Bert) Schneidera i zamoli ga da ti posudi novac.“ I tako sam otišao do Schneidera i posudio novac za Nicka koji mi je za sat ponovno prišao: „Trebam još 500 dolara.“ „O čemu govoriš?“ pitao sam ga. Odgovorio mi je da je prvih 500 dolara izgubio u kasinu preko puta. I tako je završio kod mene u Taosu, u Novom Meksiku. Živjeli smo zajedno oko šest mjeseci sve dok mu nisam našao posao predavača. Napravio mi je ogroman telefonski račun pokušavajući doći do Howarda Hughesa da bi ga uvjerio da financira njegov sljedeći film. No, dok smo snimali Buntovnika Nick je bio veoma otvoren prema onome što su u to vrijeme, u pedesetim godinama 20. stoljeća, bile nove glumačke metode.

Alex Simon: Osim glumom bavite se i fotografijom i slikarstvom. Kada stvarate umjetničko djelo, je li posrijedi drugačiji proces od glume? Ili pak inspiraciju vučete iz istog izvora?

Dennis Hopper: To su sve različite umjetničke discipline, no kada sam počeo glumiti po Strasbergovoj metodi, naučio sam upotrebljavati osjećaje i istraživati emotivna stanja. Prema tome mislim da se u svim umjetničkim granama koriste isti instrumenti samo na različite načine. Rođen sam u Dodge Cityiju u Kanzasu i u srcu sam ostao mali farmer. Stvarno mislim da i gluma i slikarstvo, glazba i pisanje čine umjetnika. Nikada nisam mislio da jedna umjetnička grana izuzima drugu. Ne znam svirati no uvijek sam volio glazbu i pokušao sam tu činjenicu iskoristiti. Goli u sedlu bio je prvi film u kojem je korištena već postojeća glazba koja je u to vrijeme bila popularna. Prije toga za većinu filmova skladala se originalna orkestralna glazba. Glazba iz filma Boje nasilje (Colors) je bio prvi rap album koji je prodan u milijun primjeraka, a producirao sam i Miles Davisov zadnji album za film The Hot Spot. Kada sam potpisao ugovor za Warner Bros., mogao sam se upuštati u razne kulturne projekte umjesto da sam prisiljen imati „normalan“ posao, na primjer kao konobar ili poslovni čovjek koji mora svaki dan u ured. Zapravo sam uvijek slikao, fotografirao i pisao. Nisam nikada bio prisiljen odustati od tih „djetinjarija“. Tako sam uvijek ostao dijete.

Alex Simon: Gotovo od prvog dana kao glumac radili ste s nekim od najpoznatijih redatelja. Tko je iza kamere na vas ostavio najveći dojam?

Dennis Hopper: Rekao bih da su to George Stevens i usprkos teškoj naravi na snimanju Henry Hathaway. (Smije se) Iako smo se mnogo svađali, Hathaway je bio izvrstan redatelj koji je u potpunosti koristio svaki kadar. I Nick Ray, kada smo zajedno snimali Buntovnika, veoma me se dojmio. I samo promatranje svega što je Deanu dopustio da radi u tom filmu, je zapanjujuće. Zaista sam radio s mnogo sjajnih redatelja, na primjer sa Johnom Sturgesom. Od svakog od njih sam ponešto naučio, čak i ako su posrijedi bili grozni redatelji. Biti redatelj je zapravo vrlo slično upravitelju velike robne kuće, koji upravlja raznim odjelima, a najveći neprijatelj mu je vrijeme.

Alex Simon: Popričajmo o tome kako je nastao Goli u sedlu.

Dennis Hopper: Peter Fonda i ja snimili smo motorističke filmove: ja sam snimio The Glory Stompers, a Peter Divlje anđele (The Wild Angels). Jack Nicholson je također snimio Divlji anđeli na motorima (Hell’s Angels on Wheels). Sve njih je producirala kuća American International Pictures (AIP). Peter je pročitao moj scenarij za The Last Movie koji sam napisao zajedno sa Stewart Sternom i koji sam htio režirati. Svidio mu se i odlučio je pomoći mi da nađemo sponzore za film, no nije mu pošlo za rukom. Obećali smo jedno drugome da ako snimimo film neće biti motoristički. I tako smo zajedno napisali scenarij za komediju The Yin and the Yang s komičarom Donom Shermanom. No ni u taj film nitko nije htio uložiti novac. A onda me jedne noći Peter nazvao u tri ujutro. Bio je u Torontu na filmskom festivalu na predstavljanju filma The Trip. Rekao mi je da je upravo razgovarao s Jamesom Nicholsonom, koji nema veze s Jackom, i Samom Arkoffom, šefom AIP-a, o ideji za film o dva tipa koji prodaju gomilu marihuane u Meksiku, kupe dva prekrasna blještava motora i krenu na put preko zemlje do New Orleansa na proslavu Mardi Gras, tamo se ludo zabave pa se krenu odmarati na Floridu gdje ih upucaju lovci na patke. I još mi je rekao: „Rekli su mi da obojica možemo glumiti u filmu, a da ga ti možeš režirati. Što misliš?“ (Smije se) Odgovorio sam mu: „Stvarno su ti rekli da će ti dati novac za tako nešto?“ „Da, stvarno.“ I tako sam pristao: „ Čovječe, ako su ti stvarno rekli da će dati novac, meni se to čini kao odlična ideja.“ I tako je počelo. No kada je došlo vrijeme da počnemo snimati, odustali su i rekli mi da mogu ili režirati ili glumiti, no ne i oboje. I tako smo otišli do Berta Schneidera i Boba Rafelsona, koji su upravo završili snimanje filma The Monkees, i poveli našeg prijatelja Michaela McClurea, pjesnika iz San Francisca, koji je radio na projektu The Queens, satiri o predsjedniku LBJ-u i Deanu Rusku i ostalim moćnicima iz Washingtona prikazanim kao transvestiti koji jedu žive jastoge i razgovaraju o tome kako su ubili predsjednika Kennedyja. To je trebao biti kratki film od 20 minuta. Odlučili smo pokušati dobiti novac za taj film, no Peter nije mogao prestati govoriti o filmu radnog naziva The Loners. Schneider je izašao iz sobe, zatim je nestao i Rafelson koji se ubrzo vratio i rekao nam: „Idemo do mog ureda.“ Otišli smo i tamo nam je rekao da navečer nazovemo Schneidera: „Mislim da će vam dati novac, a ti možeš režirati i glumiti.“ I stvarno, Schneider nam je navečer potvrdio.

Alex Simon: To je zaista bio revolucionaran film u više područja: bio je to prvi film koji se ozbiljno bavi hipi kulturom, a ne iskorištava ju; prvi put su prikazani ljudi koji se drogiraju; Prvi put su prikazani neki od ozbiljnih društvenih problema koji su tada mučili cijelu zemlju, osobito američki jug, gdje ste i snimili veći dio filma.

Dennis Hopper: Da, i kao što sam već rekao, bilo je to prvi puta da je u filmu korištena već postojeća glazba. Tada je to bilo mnogo jeftinije. Sve što sam trebao učiniti da koristim neku pjesmu u svome filmu je bilo da pitam glazbenika.

Alex Simon: Znači li to da je razlog za korištenje te glazbe bio novac ili ipak kreativnost?

Dennis Hopper: Ne. Snimili smo film za svega pet tjedana. Laszlo Kovacs je rekao da je to najbolje organizirano snimanje na kojem je radio. Kada smo razgovarali nekoliko godina prije nego što je umro, rekao mi je: “Ljudi pričaju kako je to bilo ludo snimanje, no ja to uopće ne mislim.“ Naime, nakon snimanja, imao sam 80 sati materijala koje ja do tada nisam vidio jer u to vrijeme nije bilo načina da na kraju dana vidim što je snimljeno. Trebalo mi je gotovo godinu da montiram film. Svakog dana na putu u studio slušao sam sjajnu glazbu na radiju: Steppenwolf, Jimi Hendrix, The Byrds. Slušao sam sve te pjesme i montirao film prema slici, ne prema zvuku. A onda kada sam ubacio pjesme poput „Born to be Wild“, sve se jednostavno poklopilo. No kada gledate film, priča je ispričana kroz glazbu, a ne dijalog. Bilo je to naprosto nešto što se dogodilo samo od sebe.

Alex Simon: Je li vam MTV ikada odao priznanje kao izumitelju glazbenih spotova?

Dennis Hopper: (Smije se) Ne, mislim da nije.

Alex Simon: Goli u sedlu je promijenio Hollywood.

Dennis Hopper: Da, stvarno smo im pokazali kako se rade neovisni filmovi. U to vrijeme svaki film koji je išao u distribuciju morao je dobiti odobrenje sindikata, a mi ga nismo imali. Bert Schneiderov otac bio je na čelu Columbia Picturesa i potplatio je sindikate davši im 25.000 dolara da bi mogli prikazivati film. Kada su ostali studiji vidjeli da i oni to mogu, počeli su raditi neovisne filmove i potplaćivati sindikate. Do tada je u Americi jedino Cassavetes snimao neovisne filmove, a to je mogao jer je potjecao iz bogate grčke obitelji koja mu je pomagala financirati njegove niskobudžetne filmove. No, uvijek je imao problema s distribucijom jer ih veliki studiji nisu htjeli distribuirati.

Alex Simon: Godine 1986. doživjeli ste pravu renesansu u karijeri; odigrali ste tri nevjerojatne uloge u filmovima River’s Edge, Blue Velvet i Hoosiers, od kojih vam je posljednja donijela i nominaciju za Oscara. Ta je godina značila povratak u prvu ligu i od tada niste prestali raditi.

Dennis Hopper: To je bila i moja prva trijezna godina. Prošlo je tek dva mjeseca otkako sam izašao iz klinike za odvikavanje kada sam snimio Plavi baršun (Blue Velvet), a odmah zatim sam otišao u Indianu snimiti Hoosiers. Samo sam se ošišao i obukao drugu odjeću te se vratio u Los Angeles i snimio River’s Edge. Smiješno je da u jednom od ta tri filma glumim narkomana, u drugom alkoholičara, a u trećem dilera! (Smije se) Izgleda da je moja prva trijezna godina bila test.

Alex Simon: Moramo se dotaknuti Franka Bootha u Plavom baršunu. Pročitao sam intervju s Davidom Lynchem u kojem je rekao da ste ga nazvali nakon što ste pročitali scenarij i rekli mu: „Davide, moraš mi dozvoliti da odigram ovu ulogu jer ja jesam Frank Booth.“

Dennis Hopper: Zapravo već me je uzeo za tu ulogu, no istina je da sam ga nazvao, s time da se do tada nismo bili ni upoznali, i rekao mu: „Nisi pogriješio, ja jesam Frank Booth.“ David je upravo tada ručao s Kyle MacLachlanom, Isabellom Rossellini i Laurom Dern pa im je rekao: „Upravo sam razgovarao s Dennisom Hopperom koji mi je rekao da je on Frank Booth, što je jako dobro za film, ali stvarno ne znam kako ćemo ikada s njime ručati.“ (Smije se)

Alex Simon: Kako ste vi Frank Booth?

Dennis Hopper: Iza sebe imam narkomansku prošlost i znam puno ljudi poput Franka. Nisam mislio doslovno da sam ja Frank Booth, ali svakako sam imao prilike upoznati likove poput njega i razumio sam ih. Prvi dan na setu snimali smo scenu kada se Kyle skriva u ormaru, a ja ulazim i zahtijevam viski i kažem Isabelli da raširi noge. Zatim ju silujem na stvarno grozan način. Prije snimanja te prve zajedničke scene nas troje se nismo ni upoznali. (smije se) David je na setu imao helij, jer ga prema scenariju, Frank stalno udiše. Inače, helij vam mijenja glas pa zvučite kao Pajo Patak, no nema nikakvih opijajućih utjecaja, samo od njega smiješno govorite. Tada sam rekao Davidu: „Znaš, uvijek sam mislio da je riječ o plinu kojeg zubari koriste kao anestetik ili amil nitratu.“ David me pitao: „Što je to?“ „Nešto od čega ti se pomuti um na nekoliko minuta. Također, imam problema s glumom kada mi je glas izmijenjen. Mogu li ti samo pokazati kako bi bilo da koristimo te druge supstance umjesto helija?“ I tako sam mu pokazao, a David se oduševio. I tako smo to promijenili, no rekao sam Davidu da mi, ako želi, u postprodukciji može promijeniti glas. Naravno, to nije učinio. I to je valjda bio moj jedini doprinos filmu. (smije se) David je napisao odličan scenarij pa nije bilo razloga za promjene. Godinama kasnije, sjedio sam i razmišljao o tome kakav bi hladan, proračunati gad Frank morao biti kada bi koristio plin samo da bi promijenio svoj glas, bez utjecaja na njegov um. Britanski The Observer i Film Quarterly dali su mi nagradu za najuvjerljivijeg zločinca svih vremena, što je prilično teško jer znači da sam pobijedio Sir Ben Kingsleya u Posljednja pljačka (Sexy Beast) i Anthony Hopkinsa u Kad jaganci utihnu (Silence of the Lambs). (smije se)

Alex Simon: Vi ste pravi primjer neuništive volje za životom.

Dennis Hopper: Mislim da je to genetika. Možda i sreća. Ali, ipak me možda naviše od svega spasio moj stav. Ja vjerujem u čuda, a pravo je čudo da sam još ovdje. I planiram biti još dugo.

(Dennis Hopper Is Riding Easy, Alex Simon, studeni 2008.)