Kad razmišljam o liku i djelu Fadila Hadžića, na pamet mi padne usporedba s poznatim španjolskim baroknim književnikom Lope de Vegom



De Vega je za života napisao oko 1800 kazališnih komada, a to je bio samo dio njegovog književnog i društvenog djelovanja. Pisao je, očito, brzo i zbog toga često površno, ali njegova uspjela djela postala su klasici španjolske književnosti. Kao da pričamo o Fadilu Hadžiću. Lope de Vega, doduše, nije režirao filmove, ali da je u njegovo vrijeme postojala kinematografija, vjerujem da bi „štancao“ i filmove sve u šesnaest.

U Hadžićevim filmovima primjećuje se nedostatak dubljeg poniranja u karakterizaciju likova i društveno-politički kontekst. Također, nerijetka je narativna, fabularna i stilska „zbrzanost“. Hadžićevi žanrovski uraci nemaju onu zanatsku ispoliranost koju smo naučili od holivudskih majstora, njegove drame nisu misaono duboke kao kod europskih majstora modernizma, a kritička oštrica njegovih filmova značajno je tuplja od one majstora političkog filma. Međutim, kao kod Lope de Vege, uz sve te mane koje možemo pronaći u njegovim djelima, broj vrlina dovoljan je da bi Hadžić postao klasik. Kvantiteta je urodila i određenom kvalitetom. Dva Hadžićeva filma u programu su svojevrsni parnjaci. Modernističkiji Protest i klasičniji Novinar oba su filmovi o samodestruktivnom buntovniku koji nije samo, kako se običava interpretirati, žrtva „nehumanih proizvodnih i društvenih odnosa“, već i nesređeni, iskompleksirani čovjek koji odbija prihvatiti stvarnost. Protest je klasik, a Novinar sve više dobiva na cijeni i mnogi ga danas smatraju Hadžićevim najboljim filmom. Doista, Šerbedžijin buntovni novinar znatno je slojevitiji lik od nagla i agresivna prosvjednika Bekima Fehmiua. Hadžićev Lov na jelene još jedan je film blage kritičke oštrice koja je usmjerena koliko prema režimu, toliko i prema samodestruktivnoj nutrini glavnog lika. Međutim, rečenica inspektora o „revolucionarnom moralu“, izrečena na kraju filma, koju smatraju dodanom kao ustupak vlasti koja je te 1972. godine postrožila režim, iz današnje perspektive izgleda kao ironična opaska, zapravo zadnji čavao u lijesu revolucionarnog morala.

Hadžićev zadnji film napravljen u razdoblju komunizma Ambasador još kristalnije iskazuje natuknute dvojnosti Hadžićevih likova i njegove kritičke oštrice. U ovom filmu likovi se konstantno sprdaju na račun socijalističkog i komunističkog sistema, ali očito je da je riječ tek o benignim ubodima (za koje bi, kako junaci filma često primjećuju, prije trideset godina završio u zatvoru, ali ne danas). Međutim, prava tragedija nije tragedija društvenog sistema već tragedija obiteljskog sistema – oca koji je radi karijere u vrhu tog društvenog sistema zanemario svoju djecu.

U ciklusu ćemo vidjeti i dva žanrovska Hadžićeva uratka, Abeceda straha i Druga strana medalje, djela koja se zadovoljavajuće trude slijediti matrice američkog trilera i krimića, uz neizbježnu dozu političkog i društvenog komentara. Desant na Drvar partizanski je film kojemu nedostaje spektakla i dramatičnosti Neretve, Sutjeske ili Kozare, ali posjeduje solidan realističan, gotovo faktografski prosede. Da li je umro dobar čovjek manje je uspjela stilizirana satira pod utjecajem Jacquesa Tatija. Od tri autorova kratka filma na programu, treba izdvojiti Hokus pokus, vrlo duhovitu satiričnu burlesku potaknutu tadašnjim raspravama o mogućem prilagođavanju jugoslavenskog radnog vremena zapadnjačkom. Hokus pokus je primjer autorove tendencije u kojoj je Hadžić bio bez premca u hrvatskoj kinematografiji – tendencije da u nekim svojim filmovima obradi doista aktualne trenutke domaće stvarnosti. (Juraj Kukoč)