U razdoblju takozvanoga zrelog nijemog filma, od Prvoga. svjetskog rata do dolaska nacionalsocijalista na vlast, njemačka je kinematografija bila među vodećima u svijetu, a za taj položaj nisu bila zaslužna samo remek-djela ekspresionističke struje i Kammerspiela, nego i komercijalni populistički filmovi, melodrame, komedije, pustolovni i , posebno, kriminalistički filmovi. Uz Fritza Langa najveće zasluge u filmskom afirmiranju tih urbanih pustolovina imao je glumac, redatelj, scenarist i producent Harry Piel (1892-1963).


Na filmu je debitirao 1912. u Francuskoj gdje se našao da bi izučio zanat zrakoplovnoga kaskadera, akrobata. No, uzlet u karijeri doživljuje u Njemačkoj nakon 1919. kada je dobio prvu glavnu ulogu, a dvadesetih godina prošlog stoljeća postiže golemu popularnost nizom pustolovnih, akcijskih trilera koje većinom sam režira, za koje piše scenarije, a zbog velikoga prihoda tih filmova postao je i njihov producent. Ipak, šira ga je javnost poznavala u prvome redu kao glumca, naročito u ulogama detektiva. Uvijek besprijekorno odjeven, najčešće u fraku i cilindru, džentlmenskoga ponašanja i neodoljiv ljepšem spolu, rješava on u većini filmova misteriozna umorstva i usput osvaja najčešće nezaštićenu ljepoticu. U tim filmovima dolaze do izražaja njegove akrobatske sposobnosti (mnoge opasne scene izvodi sam), a specijalitet su mu bili prizori s opasnim divljim životinjama. Tako je Piel stekao ugled „njemačkog Douglasa Fairbanksa“, tada najpopularnijeg „čovjeka od akcije“ u svjetskom filmu, ali pažljivi promatrač njegovih filmova zaključuje da je nešto iz Pielovih filmova prešlo granice njegove zemlje; tragovi će se naći u najspektakularnijim Hitchockovim scenama, u filmovima o Jamesu Bondu i ranijim filmovima Oktavijana Miletića.


Pielov zalaz počinje u zvučnome razdoblju, potpuno se povlači tek oko 1960, no u međuvremenu dogodilo se nešto što ga je zamalo isključilo iz filmske povijesti. U bombardiranju bijahu uništeni gotovo svi negativi nijemih filmova – njih sedamdeset i dva! Ipak, budući da je riječ o toliko popularnoj zvijezdi, angažirali su se brojni stručnjaci za pronalaženje i restauriranje filmova. I tako je film Što se dogodilo u cirkusu Beely? pronađen nedavno u filmskom arhivu u Bologni gdje je bio pohranjen za potrebe talijanske kinoteke u Milanu. No, trebalo se dodatno potruditi oko njemačke verzije – obnoviti toniranja (naknadna obojenja snimki), ustanoviti stvarne natpise, prilagoditi ga brzini rada današnjih projektora. A sada, zahvaljujući trudu i ljubaznosti Goetheova instituta nalazi se taj film i pred hrvatskim gledateljstvom pružajući mu zanimljivu kulturalnu informaciju o gotovo zaboravljenu razdoblju.
(Ante Peterlić)