Od Sinjega galeba i Miliona na otoku Branka Bauera do Ne daj
se, Floki Zorana Tadića – hrvatski dječji filmovi nailazili su na dobar
odjek kod svoje publike, a nekoliko ih je dobilo i respektabilna međunarodna
priznanja

Već u prvom desetljeću sustavno organizirane proizvodnje igranih filmova u
našoj zemlji pojavili su se prvi filmovi namijenjeni najzahvalnijoj filmskoj
publici – djeci. Pionir na tom području bio je Branko Bauer, koji je u prvoj
polovici pedesetih godina dva puta za redom režirao pustolovne filmove
namijenjene djeci.

Dječji film u hrvatskoj kinematografiji prilično je dobro zastupljen žanr, kako
po broju ostvarenja, tako i po njihovoj kvaliteti. Tijekom pola stoljeća – od
Sinjega galeba (1953) i Miliona na otoku Branka Bauera do Ne daj se, Floki
(2000) Zorana Tadića – hrvatski dječji filmovi nailazili su na dobar odjek kod
svoje mlade publike, a nekoliko njih osvojilo je i respektabilna međunarodna
priznanja namijenjena filmovima za djecu. Navedimo samo srednjometražni
Izgubljena olovka (1960) Fedora Škubonje sa po dvije nagrade iz Venecije i La
Plate te jednom iz Cannesa, pa zatim Opasni put (1963) Mate Relje i njegovoga
Zlatnoga lava za dječji film iz Venecije, kao i pet prestižnih nagrada s raznih
specijaliziranih festivala za možda ponajbolji hrvatski dječji film Vuk
samotnjak (1972) Obrada Gluščevića .

Zanimljivo je da se nijedan od hrvatskih filmskih redatelja nije u potpunosti
posvetio žanru filmova o djeci i za djecu. Najplodniji redatelj u žanru dječjega
filma svestrani je Vladimir Tadej,jedan od najuglednijih hrvatskih filmskih
scenografa, u jednoj fazi plodan pisac scenarija za crtane filmove, koji je od
svojih ukupno osam igranih snimio čak četiri dječja filma: ekranizaciju
klasičnog romana Mate Lovraka Družba Pere Kvržice; Hajdučka vremena prema
pričama Branka Ćopića; češko-hrvatsku koprodukciju Tajna starog tavana i sažetak
TV-serije Kanjon opasnih igara.

Dječji se filmovi vrlo često naslanjaju na tzv. dječju književnost, odnosno na
literarna djela o mladima i za mlade. Zanimljivo je da su hrvatski filmovi
relativno malo posezali za djelima iz doista bogate riznice hrvatske dječje
književnosti - od Ivane Brlić-Mažuranić kojoj je Milan Blažeković ekranizirao
Čudnovate zgode šegrta Hlapića u dugometražnom crtanom filmu, preko Mate Lovraka
s dva igrana filma, pa sve do Ivana Kušana kojega su djela korištena za
TV-serije ­ no u više su navrata za predložak uzimali djela iz dječje
književnosti naših susjeda. Bauerov Sinji galeb ekranizacija je omladinskog
romana Družina Sinjeg galeba slovenskog pisca Tone Seliškara, a Tadejeva
Hajdučka vremena nastala su na temelju pripovjedaka Branka Ćopića.

Iako su bajkovite fantazije takoreći standardni element pripovjedalaštva za
djecu (riječima ili živim slikama), hrvatska kinematografija je do sada
proizvela samo jedan igrani film toga tipa: Sedmi kontinent koji je režirao naš
majstor animiranoga filma i oskarovac Dušan Vukotić u hrvatsko-slovačkoj
koprodukciji.

Mate Relja predugo je radio kao samozatajan pomoćnik redatelja u brojnim
filmovima drugih autora, pa je relativno kasno režirao svoj prvi film, da bi još
kasnije otkrio i posvjedočio sebe u žanru dječjega filma. Opasni put, prema
romanu slovenskoga pisca Antona Ingoliča, svojevrsni je road movie o probijanju
dvojice dječaka kroz okupiranu Europu da bi svojoj bolesnoj prijateljici (s
kojom su zajedno deportirani u logor u Šleskoj) radi ozdravljenja donijeli
jabuku iz zavičaja. Ta poetski intonirana priča koja je podsjetila na Zabranjene
igre Renéa Clémenta nagrađena je u Veneciji, a sljedeće Reljino ostvarenje Vlak
u snijegu nastao na temelju istoimenog romana hrvatskoga klasika Mate Lovraka,
jedan je od najgledanijih hrvatskih filmova svih vremena, kad se uračunaju
brojni naraštaji školske djece kojima je ova pustolovina njihovih hrabrih i
snalažljivih vršnjaka ostala trajno usađena u pamćenje.

Obrad Gluščević također nije snimio mnogo filmova, ali svoj osobni kreativni
vrhunac i on je dosegao u žanru dječjega filma. Vuk samotnjak sadrži gotovo sve
elemente bitne za dobar film namijenjen gledateljima u dobi između zipke i
puberteta: jasnu, zanimljivu i napetu fabulu; isprepletanje akcije i dirljivih
emocija; prijateljski odnos sa životinjama i spremnost na žrtvu.

Producentski interes za dječji film trajno postoji, jer za vrijedno djelo u tome
žanru svakih nekoliko godina dozrijeva novi naraštaj publike, pa se takvi
filmovi tržišno mogu eksploatirati mnogo dulje nego filmovi drugih žanrova.
Dakako, taj kapitalistički rezon (koji je najuspješnije u svijetu usvojila i
primijenila Disneyjeva kompanija) nije igrao neku veću ulogu u državnoj i
samoupravnoj kinematografiji, premda je karakteristično – i za hrvatski film
bilo vrlo korisno – da je Zora film, tijekom nekoliko godina prije nego što se
1962. utopio u produkcijski mastodont Jadran film, sustavno proizveo desetak
srednjometražnih igranih filmova za djecu.

U naše doba svenazočnosti audiovizualnih medija vidljiv je porast vizualne i
filmske kulture kod najmlađih, koji od malena usporedo s materinskim jezikom
neopazice usvajaju sintaksu i razumijevanje jezika pokretnih slika. To, ipak,
neće ukloniti potrebu za dječjim filmom kao žanrom pomoću kojega najmlađi
dobivaju priče s elementarnim moralnim porukama iz kojih kasnije stvaraju svoje
osobne ljestvice životnih vrijednosti. Hrvatska kinematografija stvorila je
dobru baznu zalihu takvih djela kao poticaj novom naraštaju filmotvoraca da
nastave naznačenom putanjom, vodeći računa da će nailaziti na sve zahtjevniju i
filmski pismeniju, ali ipak najzahvalniju publiku. (Ivo Škrabalo)