Trash film - pretjerivanje koje se ne stidi pretjeranosti, naivnost koja
je istodobno i subverzivna, beskompromisna bizarnost, izlet u područje
suludosti…

Zahvaljujući filmu U kandžama velegrada izraz trash film napokon je ušao u naš
filmski rječnik. Sinonim za filmsko smeće, drsko jeftin film koji
pojednostavljuje žanrovske obrasce, ne mari za standarde dobrog ukusa i rado
gomila prizore seksa i nasilja, trash film u svjetskoj je kinematografiji već
desetljećima, infiltrirajući se na različite načine u profesionalne produkcije.
Blizak camp-estetici (dobro je zato što je strašno loše), koju je
elaborirala Susan Sontag u znamenitoj zbirci eseja «Protiv interpretacije»,
«trash» cvjeta kako u opusima dirljiva diletanta Eda Wooda tako i virtuoznog
porno gerilca Russa Meyera te otkvačena alternativca Johna Watersa, ali ga
nalazimo i u skupim holivudskim filmovima kao što su Plesačice i
Izlazak za Raj. Trash film pretjerivanje je koje se ne stidi
pretjeranosti, naivnost koja je istodobno i subverzivna, beskompromisna
bizarnost, izlet u područje suludosti koji ne uključuje povratak u normalnost.

Sinjski majstor borilačkih vještina Bore Lee i njegova redateljska trojka stekli
su simpatije javnosti dosljednim nadovezivanjem na tradiciju trash filma.
Bore muca svoje replike, ali to nikoga ne smeta, akcijske scene čista su
zafrkancija, a fantastika i kičeraj ugnijezdili su se tamo gdje im naizgled nije
mjesto – u pseudo-dokumentarističkom prosedeu. Možda malo pretjerano
samoironičan da bi bio proglašen savršenim trash izdankom, U kandžama
velegrada postigao je veću gledanost od mnogih srednjestrujaških ostvarenja
hrvatske kinematografije, osobito zahvaljujući vrlo dobrom DVD izdanju. No je li
to uistinu prvi hrvatski trash film? Ne bi se reklo.

Uvijek napadana zbog uštogljenosti, hrvatska kinematografija može kao alibi
istaći da je često koketirala s trashom - i to još u pionirskom
razdoblju. Jer, što su drugo amaterski filmići Oktavijana Miletića, persiflaže
na njemačke i američke krimiće, ako ne rani izdanci trasha. Burleska
Tajna dvorca I.B. iz 1952., po scenariju Fadila Hadžića, u kojoj balerina
Silva Hercigonja utjelovljuje Rezoluciju informbiroa, buneći radnike i seljake
protiv Titova režima, s razlogom je potkraj devedesetih uvrštena u cjelonoćni
trash maraton u beogradskoj Kinoteci, uz ostvarenja kao što su Djevojka u
crvenim čizmama, Flaša koja ubija i Nevinost bez zaštite
(Dragoljuba Aleksića, ne Dušana Makavejeva). Pa dok je film Milana Katića platio
cijenu svoje različitosti time što je završio u bunkeru, Šeki snima, pazi se
iz 1962. pokušao je točno pogoditi duh vremena. U modi su tada bile jeftine
komedije, a Zagrepčanin Marijan Vajda okupio je u svom trećem cjelovečernjem
ostvarenju sve što bi se trebalo dopasti publici – nogometaše, pjevače i
svakojake druge zabavljače – takvim izravnim ready-made prosedeom i bezočnim
nemarom za elaboriranje fabule da ga je kritika proglasila najgorim domaćim
filmom svih vremena. Nesumnjivo, etiketa zbog koje bi ga poklonici «trasha»
trebali obožavati!

Ponekad su i priznati redatelji koketirali s trashom U filmu Čovjek
koga treba ubiti (1979.) Veljko Bulajić dočarao je Pakao po uzoru na
francuske erotske trash filmove (Jean Rollin i dr.), začinjene s mnogo
sadomazohističkih motiva. Dušan Vukotić je bajkovite Goste iz galaksije
(1981.) završio luckastim krvoprolićem, posuđenim iz talijanskih horor i SF
filmova. A svemoćni kazališni redatelj Ljubiša Ristić debitirao je kao filmski
redatelj tako što je benigni scenarij Nermine Ferizbegović Luda kuća,
čija se radnja odigrava u endehaškom Zagrebu, pretvorio u šašavi vodvilj sa
simpatičnim nacistima i raspojasanim ilegalcima. Nikola Babić skandalizirao je
javnost erotskom komedijom Medeni mjesec (1983.), koja je postala sinonim
lošeg ukusa, iako je bila bolje režirana od znatnog broja tadašnjih hrvatskih
filmova, dok se Vladimir Tadej okušao u eksploatacijskom erotskom filmu s
Anticasanovom (1985.), u kojem su čak i glavne uloge igrali stranci. Ni
Krešo Golik nije bio daleko od trasha u Vili orhideji, u prizorima
s banditima koji ugrožavaju protagoniste, Renea Medvešeka i Galu Videnović.

Godine 1982. debitirao je najznačajniji hrvatski trash autor - Zvonimir
Maycug. Kao da se nadahnuo kasnijom holivudskom komedijom Bowfinger, svoj
prvijenac Ja sam tvoj Bog snimio je tako da svoju glavnu glumicu Ružicu
Sokić nije ni obavijestio da će između njezinih scena montirati erotske prizore
s naturščicima. Tvrdi pornić Oaza iz 1988., odnosno ponovljena verzija iz
1989. (negativ prve je zaplijenjen i uništen), izazvala je skandal koji je
odjeknuo u čitavoj bivšoj Jugoslaviji i rezultirao rekordnom prodajom video
kazete filma. Maycug je kasnije snimio još samo jedno cjelovečernje ostvarenje,
Kalvariju iz 1996., koja još čeka svoju premijernu promociju.

Trashom se tijekom devedesetih nije bavio samo Maycug. Pokojni Darko
Vernić Bundi uspio je 1996. dovršiti cjelovečernji pustolovni film Izgubljeno
blago, sniman na prijelazu osamdesetih u devedesete, kojem za čistu trash
peticu manjka tek poneki prizor seksa. Trasha je bilo tamo gdje bi ga se
najmanje očekivalo, u visokobudžetnom ratnom filmu Vrijeme za i u njegovoj
niskobudžetnoj inačici U okruženju (scene sa četnicima), a kao novo
značajno ime trash estetike nametnuo se Jakov Sedlar: Četverored i
Agonija u tom pogledu još očekuju podrobnu analizu. Također, Rusko
meso Lukasa Nole bio bi prvorazredan trash proizvod, samo da je
redatelj imao malo više petlje i dosljednosti. A u 21. stoljeću? Zasad samo
dijelovi Posljednje volje s Goranom Višnjićem i U kandžama velegrada.
No treba biti strpljiv, jer bi nemirna hrvatska filmska scena lako mogla
poroditi novi trash klasik.

Neki od autora možda se uvrijede što su njihovi filmovi uvršteni u ovaj ciklus.
Za takve je trash nešto pogrdno, nespojivo s prestižnim umjetničkim
imidžom. Trebalo bi ih, ipak, upozoriti da trash predstavlja i
oslobođenost, uzdizanje iznad konvencija. A to su vrline koje treba cijeniti!
(Nenad Polimac)