S Reljom Bašićem proveo sam prije dvije godine poprilično vremena dok sam pripremao tekst za Nedjeljni Jutarnji o njegovim dječačkim i mladenačkim danima. O najpoznatijem hrvatskom glumcu znalo se gotovo sve, s njim je objavljeno bezbroj intervjua, no činilo mi se da to rano razdoblje krije štošta što bi se još dalo otkriti. Relja se tada kretao isključivo na štakama, prije toga slomio je bedrenu kost i imao napuknuće zdjelice pa su mu ugradili umjetni kuk. Sjedili smo u sobici gdje je potpuno kontrolirao prostor, no ta se širila u mnogo veću prostoriju gdje su se nalazile hrpe spisa, novina i fotografija, svjedočanstvo jedne fascinantne karijere. Tom prigodom ustanovio sam da je Relja gotovo nevoljko postao glumac, bavio se svim i svačim prije nego što je 1954. upisao glumu na Kazališnoj akademiji, prvi Zagrepčanin kojemu je to uspjelo. Rođen na Valentinovo 1930., sin glazbene pedagoginje i pijanistice Elly Bašić (djevojačko prezime Lerch) i skladatelja i dirigenta Ive Prišlina (brak se potkraj tridesetih raspao pa se ona preudala za dirigenta Mladena Bašića, što ju je zaštitilo za NDH jer njezina je obitelj jednom osminom bila židovskih korijena), bio je predodređen za glazbenu karijeru, no odmah je procijenio da je to nešto u što se puno ulaže, a ishod je nesiguran. Kada mu je Stjepan Šulek zaprijetio da se opredijeli između sviranja violine i igranja hokeja, Relja se bez premišljanja opredijelio za ovo drugo.

Incident s profesorom ruskog jezika 1947. stajao ga je izbacivanja iz svih škola u Hrvatskoj, no baka se dosjetila spasonosna rješenja da ga upišu u Pomorski tehnikum u Rijeci. Tamo je čak i diplomirao za brodskog ekonoma, proveo je dvije godine u uredu riječkog pomorskog poduzeća, ali kada mu je dojadilo čekati da ga rasporede na neki od brodova, vratio se u Zagreb, studirao ekonomiju, bavio se novinarstvom, svirao kontrabas na raznim ljetnim gažama i bio fasciniran kulturnim životom grada. Muvao se oko filmskih ekipa i tako mu je Branko Belan dao malu, ali zapaženu rolu u prvoj priči svoga sjajnoga Koncerta (1954.), no proslavio ga je zapravo Branko Bauer ulogom negativca Žutog koji šikanira male protagoniste u omladinskom filmu Milioni na otoku (1955.). Tada se već ohrabrio prijaviti za prijemni ispit na Akademiji, pao je na ljetnom, ali je primljen na jesenskome roku, usprkos protivljenju legendarnog Vlade Habuneka koji je tvrdio da mu Akademija uopće ne treba jer on je već formirani glumac. Još za studija počeo je nastupati u kazalištu, primljen je u HNK i ostao tamo do 1967. (posebno se pamti komična uloga u Shakespeareovu komadu “Mjera za mjeru” u režiji Koste Spaića) kad je prešao u slobodne umjetnike.

Zbog mame i bake tečno je svladao njemački i francuski, poslije engleski i talijanski, pa i slovenski. To se pokazalo presudnim za angažmane u brojnim filmskim koprodukcijama pa je neko vrijeme čak imao i parišku agenticu koja mu se brinula za nove poslove. Kad je slavni Gérard Philipe 1956. gostovao u Zagrebu, Relja mu je bio vodič i usput mu pokazao Milione na otoku u malom kinu Croatia filma u Katančićevoj ulici.

Godinu poslije sprijateljio se s Marcellom Mastroiannijem na snimanju svoje prve koprodukcije Kruh i sol u režiji Františeka Čàpa, radio s redateljima renomea Abela Gancea, Roberta Hosseina i Alexandrea Astruca, zbližio se s Rolling Stoneom Keithom Richardsom i njegovom tadašnjom družicom Anitom Pallenberg na setu povijesnog spektakla Michael Kohlhaas Volkera Schlöndorffa u Bratislavi (stalno su ga nutkali hašišem, ali on je probao “zabranjeno voće” tek kad ih je posjetio u Londonu i nije bio oduševljen), a družio se i s Richardom Burtonom koji je glumio Josipa Broza Tita u super spektaklu Sutjeska: s njim je čak napravio i intervju za Hrvatski tjednik (potpisan s “R. B. razgovara s R. B.”) pa ga je glumac vrlo pohvalno spomenuo u svojim memoarima. Relja je tada shvatio kako slavni gost funkcionira: inače bi se servirao samo čaj, no kada bi ga posjetila supruga Elizabeth Taylor, posvuda su bile boce Jack Daniel’sa i Smirnoffa, a uz žestoka opijanja česte su bile i žučne svađe.

Domaća filmska karijera doživjela mu je uzlet nakon Zlatne arene za ulogu dizajnera Feđe u filmu Zvonimira Berkovića Rondo: redatelj ga isprva nije namjeravao angažirati jer ga je znao još od školskih godina. Budući da je i on pohađao glazbenu školu Elly Bašić, smatrao je da bi bilo suviše familijarno povjeriti mu tu ulogu, no naposljetku je pokleknuo. U tom je filmu Relja postao simbolom urbanog, modernog Zagreba, a nešto kasnije i onoga malo starijeg: naime, s Krešom Golikom je odlično surađivao u filmu Imam dvije mame i dva tate (1968.), pa ga je redatelj predvidio i za svoje naredno ostvarenje Tko pjeva zlo ne misli, po noveli Vjekoslava Majera “Iz dnevnika malog Perice”, koje se odigravalo tridesetih godina. Glumac je igrao gospodina Fulira, otmjena bonvivana koji zaludi skromnu domaćicu željnu drukčijeg načina života (Mirjana Bohanec), no odjek koji je ta uloga imala bio je pravi fenomen: Fulir je bio šarmantni prevarant, veći od života, sukus starog Zagreba, provincije koja je izigravala metropolu. Nije slučajno što je film ispao tako dobar, i danas je na prvome mjestu najboljih hrvatskih klasika, jer je Golik tri mjeseca održavao probe s glumcima, no Relja ističe da mu je honorar bio razmjerno skromnih devet tisuća njemačkih maraka i da nije bogzna kako profitirao od njegove goleme popularnosti.

Istodobno s procvatom filmske karijere razigravao se i kao kazališni redatelj i glumac. U Teatru &TD sredinom šezdesetih postavio je brodvejski hit Ljubaf Murraya Schisgala, sa Sandom Langerholz i Ivom Serdarom kao partnerima, nagrađeni su u Sarajevu, predstavu su odigrali više od 240 puta i postavili nove standarde, uveli minimalističke komade američkih i zapadnoeuropskih autora. Otkako je prešao u status slobodnog umjetnika, Bašić sve češće bira takve projekte (u Ljubavnim pismima igrao je s Anom Karić, da bi ga ne tako davno zamijenio Boris Buzančić), a naposljetku je 1974. pokrenuo Teatar u gostima, kazališnu grupu koja nije imala stalnu scenu, glumci i redatelji u njoj su se mijenjali ovisno o slobodnim terminima te nastupali po čitavoj Jugoslaviji, pa i inozemstvu. Kada je Relja na 30. obljetnicu proglasio da je tom projektu kraj, kazalište je dotad odigralo 4213 predstava u 340 gradova.

Neprestano je balansirao između kazališta, filma i televizije. Zahvaljujući njemačkom i engleskom, nizale su se uloge u domaćim ratnim filmovima: glumio bi naciste ili saveznike, a čim biste ga vidjeli kao partizana, na primjer u filmovima Hajrudina Krvavca Most i Valter brani Sarajevo, mogli ste biti sigurni da je u pitanju dvostruki agent. Bio je vrlo popularan i u drugim dijelovima Jugoslavije. Kada bi neki beogradski show, na primjer Obraz uz obraz s Milenom Dravić i Draganom Nikolićem, htio naglasiti da nema lokalni štih, obavezno bi zvao Relju u goste. Prvi pravi beogradski “sitcom”, Pozorište u kući Novaka Novaka i Siniše Pavića, htio se po svaku cijenu razlikovati od sličnih pučkih humorističnih proizvoda Radivoja Lole Đukića, inzistirao je na urbanoj glazuri i podvukao to povremenim Reljinim gostovanjem. Serijal Rad na određeno vrijeme Milana Jelića također je htio naglasiti svejugoslavenski karakter pa se Relja tu obavezno morao naći, makar u sporednoj ulozi. Vrlo popularan film Jovana Aćina Bal na vodi također je trebao mješovitu glumačku postavu, tako da je uz Marka Todorovića, Dragomira Bojanića Gidru i Ljubišu Samardžića angažiran i Relja.

Gospodin Fulir bio je tako snažan lik da su mu otad na filmu nudili uglavnom sporedne glumačke zadatke, što njemu nije bio problem jer nije bio zvijezda, nego vrstan karakterni glumac. Suvereno je igrao direktore, menadžere, odvjetnike, liječnike i ostale pripadnike vladajućih društvenih struktura. Osobito je bio dobar kao gradonačelnik koji je zapravo Kralj štakora u fantastičnom hororu Krste Papića Izbavitelj. Povremeno bi zablistao kada bi ga redatelj posebno inspirirao, sjajno je igrao Izidora Kršnjavog, ministra prosvjete i bogoštovlja u mađaronskoj vladi, u seriji i filmu Kontesa Dora. Vjerojatno se nije morao žaliti zbog zanemarivanja, u Teatru u gostima bio je istodobno redatelj, producent i glumac, a ponuda u filmskim koprodukcijama imao je više nego u domaćim filmovima.

Samo oni iz njegova bliskog kruga znali su da ima i političke ambicije: na prvim višestranačkim izborima bio je na listi Koalicije narodnog sporazuma, on je zapravo pripadao Hrvatskoj socijalno liberalnoj stranci (HSLS), a nakon njezina cijepanja završio je u Liberalnoj stranci (LS). Nije baš bio sretan onime što se odigravalo na političkoj sceni devedesetih, no priznao je da je zahvaljujući četiri godine provedene u Hrvatskom saboru dobio solidnu mirovinu, ona glumačka bila bi krajnje mizerna.

Bio je zgrožen poplavom sapunica u novom mileniju, ali je ipak nastupio u tridesetak epizoda Običnih ljudi. Tvrdio je da je, za razliku od drugih, to bio vrlo dobar scenarij. Zdravstveni udes otežao mu je kretanje. Umjetnik koji je prije toga pratio sve kazališne premijere i znao što se događa u čitavom Zagrebu, odjednom je ostao zarobljen u vlastitom stanu, iz kojega je izlazio samo kad je to zaista bilo nužno i do željene je destinacije mogao samo taksijem. Za života je obasut nizom priznanja, međutim najviše je držao do počasnog zvanja “umjetnika za mir” koje mu je 2004. dodijelio UNESCO: uz violinista Inu Mirkovića bio je jedini iz regije koji se nečim takvim mogao pohvaliti. Umro je u petak navečer u 87. godini. (Nenad Polimac, Jutarnji list, 9. travnja 2017.)