Kao i u prošlom ciklusu iberoameričkog filma, i u najnovijem izdanju najzvučnije je redateljsko ime ono doajena španjolske kinematografije Carlosa Saure



Dok smo prošli put imali priliku pogledati njegov naglašeno stilizirani glazbeni dokumentarac Fado, Saura nam ovaj put stiže s europskom filmskom nagradom za najbolju glumicu (Almodóvarova omiljena Carmen Maura) i s trinaest nagrada Goya ovjenčanom ratnom mjuzikl – dramom ¡Ay, Carmela iz 1990. godine, adaptacijom i kod nas izvođenog kazališnog komada Joséa Sanchísa Sinisterre za ulogu u kojoj je Andrés Pajares na festivalu u Montrealu proglašen najboljim glumcem. Premda politički angažman, pjesma i ples nisu uvijek najsretnije spojeni, te iako cjelini nedostaje malo više dubine i slojevitosti, priča o Carmeli i Paulinu, paru dobrodušnih vodviljskih zabavljača koji u pratnji psihički traumatizirane nijeme suradnice Gustavete u jeku španjolskoga građanskoga rata na aragonskom bojištu bivaju zarobljeni te prisiljeni zabavljati Francove vojnike, svakako vješto ekvilibrira između komedije i tragedije, satire i burleske, humora i patetike s natruhama cinizma. S osloncem na zanimljive karaktere koji se mijenjaju i sazrijevaju te uspijevaju nadvladati egoizam, ideološku nezainteresiranost i primarni instinkt za preživljavanjem pod svaku cijenu, Saura uspijeva učinkovito predočiti tragičnu dimenziju nacionalnoga razdora.


Za uspjeh nagrađivanog animiranog romantičnog mjuzikla Chico & Rita, ove godine nominiranog za Oscara za najbolji animirani film, najzaslužnija je suradnja cijenjenog španjolskog filmaša Fernanda Truebe (Zlatna vremena) i njegovog sunarodnjaka, hvaljenog slikara i dizajnera Javiera Mariscala. Oni su se upoznali početkom prošlog desetljeća kada je Trueba angažirao Mariscala za izradu postera za jazz-dokumentarac Calle 54, nakon čega je Trueba, vlasnik istoimene glazbene producentske kuće, zadovoljan rezultatom razvio intenzivnu poslovnu suradnju s Mariscalom, sve do otvaranja zajedničkog jazz-restorana u Madridu. Na filmu Chico & Rita Mariscal se pored Truebe prvi put okušao i kao redatelj, a film redateljski supotpisuje i njegov mlađi brat, glazbenik i animator Tono. Ideju za priču autori su dobili nadahnuti pjesmama i detaljima iz života pokojnog kubanskog glazbenika Compaya Segunda, a riječ je o emotivnoj, atmosferičnoj i raskošno koloriranoj storiji o starom Chicu, čistaču cipela iz Havane koji se u današnje vrijeme prisjeća svoje mladosti i kraja četrdesetih. Kao daroviti ali neafirmirani pijanist Chico je tada u jednom baru u pratnji prijatelja Ramóna upoznao privlačnu Ritu, pjevačicu raskošna glasa s kojom će spletom okolnosti započeti poslovnu suradnju, ali i strastvenu vezu. Vješto ispripovijedana i dinamična priča o njihovu životu odvija se na prepoznatljivim „kulisama“ Havane i u zadimljenim barovima New Yorka, Las Vegasa i Pariza, a na soundtracku koji je djelo Beba Valdésa odjekuje glazba velikana jazza poput Dizzyja Gillespieja, Theloniousa Monka i Colea Portera.


Crnohumorna egzistencijalna drama La suerte está echada debitantsko je nagrađivano ostvarenje argentinskog televizijskog scenarista i redatelja Sebastiána Borenzsteina, djelo koje imponira zrelošću, sugestivnom režijom, efektnim profiliranjem dva središnja lika i njihovih intimnih drama, spretnim kreiranjem gotovo istodobno tragičnog i komičnog ozračja te nimalo patetičnim posezanjem za melodramom, osobito u povišeno emotivnoj završnici. U središtu zbivanja je plahi i povučeni Felipe (izvrsni Marcello Mazzarello), ambiciozan no neuspješan glumac koji, pri slučajnom susretu, unatoč velikom trudu spletom okolnosti ne uspije spasiti od smrti sredovječnog samoubojicu. Ubrzo će zaključiti da je loša sreća s pokojnika prešla na njega, jer će mu biti oduzeta uloga Jaga u kazališnoj postavi Otela, propast će mu jedna audicija, a pogodit će ga i niz manjih svakodnevnih nezgoda. Naposljetku će doznati da mu se teško bolesni otac nalazi na samrti, a to će ga pak nagnati da nakon mnogo godina ponovo kontaktira nesigurnog i čini se također nesretnog polubrata Guillerma. Guillermo je osamljen momak koji ima svojih problema, a trenutno najveći su nepodnošljiva svakonoćna buka alarma jednog automobila zbog čega je konstantno neispavan, i to što ne zna kako prići privlačnoj djevojci koju je ugledao na plesu. Ponovni susret i posjeti ocu Felipea i Guillerma će zbližiti poslije dugo godina, te će postupno početi preispitivati same sebe i svoje živote. Naglašeno atmosferičan, mirno i sugestivno režiran, odlično glumljen i izrazito empatičan film na svjež i originalan način još jednom elaborira tezu da je svatko kovač svoje sreće i da smo za svoje živote, sretne ili nesretne svejedno, isključivo odgovorni samo mi sami.


Pomaknuti crni humor važno je obilježje i satirične komedije El dedo također Argentinca Sergija Teubala, priče o mještanima provincijskog sela koje je rođenjem 501. stanovnika upravo steklo titulu grada, pa je red organizirati izbore za gradonačelnika i upravu. Najviše izgleda ima prijetvorni Don Hidalgo, koji je oko sebe okupio ne baš moralne i poštene suradnike te koji želi svakako pobijediti glavnog rivala Baldomera. No kad Baldomera jednog dana pronađu ubijenog pored obližnje rijeke, zbivanja će krenuti neočekivanim tijekom. Žele li sačuvati status grada, mještani njegovo ubojstvo ne smiju prijaviti, a to je Don Hidalgu prilika za pridobivanje i ucjenjivanje glasača. Ipak, planove bi mu mogao pokvariti Baldomerov mlađi brat Florencio, mirni i pošteni vlasnik mjesne trgovine koji pokojniku odsječe prst, stavi ga u formalin i odluči svakako pronaći ubojicu. Kad se pokaže da je to lokalni mesar čiju je suprugu Baldomero zaveo, pokojnikov će se prst iznenada početi okretati i prema tumačenju okupljenih „presuditi“ da se krivca pusti. Baldomerov će prst uskoro postati vrlo popularan i njemu će se svi početi obraćati za „savjete“, što će Florencija nagnati da upravo prst pokojnog brata prijavi kao Don Hidalgova protukandidata! Galerija manje ili više efektno profiliranih slikovitih likova, stalan ironijski odmak, spretno križanje naglašeno empatične komedije i drame te solidna režija odlike su ovog filma.


U nizu romantičnih komedija uvrštenih u ovaj ciklus izdvajaju se naslovi Se Eu Fosse Você brazilskog suscenarista i redatelja Daniela Filha i A Bela e o Paparazzo Portugalca Antónija-Pedra Vasconcelosa, a svakako vrijedi spomenuti i mjuzikl Moj glas također Portugalke Flore Gomes. Dok ugledni 75-godišnji glumac, producent (Božji grad), scenarist i redatelj (Vrijeme mira) Daniel Filho u nepretencioznoj i ležernoj fantastičnoj romantičnoj komediji Se Eu Fosse Você još jednom ali na dovoljno svjež, maštovit i zaigran način varira znani zaplet o zamjeni tijela, pri čemu se to ovaj put zbiva između supružnika koji unatoč iznimnoj ljubavi ipak nedovoljno poznaju jedno drugo, osobito mušku i žensku prirodu onog drugog, redatelj filma A Bela e o Paparazzo bavi se suvremenom temom žutog medijskog zavirivanja u intimu popularnih glumačkih zvijezda. Ljepotica iz naslova je Mariana, negativka iz gledane telenovele koju publika „obožava mrziti“, no kojoj je već preko glave lažnog svijeta glamura i konstruirane stvarnosti. Naime, da bi neprekidno održavala zanimanje medija, Mariana je postala fiktivna ljubavnica svog producenta s kojim u javnosti izvodi pripremljene scene, jednom upadljivih nježnosti a drugi put temperamentnih svađa i sukoba. Za snimanje svega toga posebno je zadužen paparazzo João, daroviti fotograf koji ovim poslom pod pseudonimom Gabriela isključivo zarađuje za život s dvojicom cimera. Kad se spletom okolnosti upoznaju tijekom jednog Joãova obavljanja zadatka, i u Mariani i u njemu će kroz uzajamnu ljubav početi sazrijevati svijest o nužnosti mijenjanja i sređivanja vlastitih života.


Napokon, i na festivalu u Veneciji 2002. nagrađeni mjuzikl Moj glas nudi isprva na crni kontinent smještenu storiju o mladoj djevojci Viti kojoj roditelji u strahu od davne kletve brane pjevati. No Vita ima prekrasan glas, a kad krene na studij u Francusku snimit će CD i preko noći postati slavna, da bi sve poremetio strah od kletve. Izvorni naslov Nha fala može se prevesti i kao „moj život“, „moja sudbina“ i „moj put“, a sve je to ono čime se bavi ovaj raspoloženo režiran, intrigantan i vizualno nerijetko fascinantan film za koji glazbu potpisuje glasoviti kamerunski saksofonist i vibrafonist Manu Dibango. (Josip Grozdanić)