Nikola Babić tek je djelomično otkriven majstor hrvatskog dokumentarnog filma. Šije i Bino, oko galebovo njegovi su klasici, ali Nikola Babić u karijeri nije napravio ni jedan slab film. Dapače, riječ je o dobrim do vrlo dobrim filmovima. U ovom ciklusu donosimo izbor filmova iz njegove bogate dokumentarne karijere. Izbor nije napravljen prema kvaliteti (što bi bio vrlo težak posao) već prema pristupu i tematici pojedinih filmova. Babić je filmski rad započeo ciklusom dokumentaraca posvećenih manifestacijama ljudske prirode u igri – tradicionalnoj sportskoj (dalmatinske igre šijavica i balote), modernoj sportskoj (nogomet) i umjetničkoj igri (glazbeni ritam). Babićev pristup igri u tim filmovima nije identičan. U dokumentarcu Mur-bur o glazbenoj školi utemeljenoj na pronalaženju ritmičke kvalitete u svakom djetetu te u filmu Šije o dalmatinskoj igri šijavici Babić se maestralno usredotočuje na vizualni i auditivni ritam pokreta djece i igrača šijavice stvarajući filmove koji su ples slike i zvuka.

U filmu Okolo nje, okolo nje promatra igru balota, ali ovaj put se manje usmjerava na vizualnu analizu igre, jer je na terenu pronašao blagoglagoljivog igrača balota spremnog nadahnuto izanalizirati igru, od njene tehnike pa do same filozofske biti igre. U filmu Vox Populi Babić se ne bavi vizualnom analizom (nogometne) igre, već se usmjeruje na gibanje publike, reakcije navijačke mase. I to je gibanje vizualno zanimljivo, ali film je prvenstveno psiho-socijalna analiza opijene navijačke mase. Ovom ciklusu dodan je film Gaziovac koji se bavi vizualno upečatljivim procesom gaženja maslina za dobivanje ulja. On nije dio spomenuta Babićeva ciklusa, ali mu sliči ponajviše po istoj onoj ritualnosti koju Babić opaža u igrama.

U filmu Okolo nje, okolo nje i u legendarnim Šijama moglo se primijetiti da je Babić toliko oduševljen živopisnim lokalnim, mudrijašima (dalm. oriđinali) koje nađe na terenu da ih, suprotno originalnom scenariju, ubaci u svoje filmove. Zato se kasnije Babić počeo planski baviti živopisnim, zanimljivim pojedincima. Oriđinali su naslovni junaci filmova Bino, oko galebovo i Bene, Napoleon iz Rogoznice. U prvom filmu Babić je Binovu ekscentričnost iskoristio za kritiku režima koji zaboravlja na stare revolucionare (zbog čega je film bunkeriran), dok je Bene tek lokalni redikul bez subverzivne podloge, jer je njegova vojska bila francuska Legija stranaca, a ne narodna armija. Ipak, u nečemu su filmovi identični – obojici lokalnih legendi je Babić na kraju filma podario ostvarenje snova – Bino se, na oduševljenje sugrađana, trijumfalno provozao po Senju u Mercedesu u titovskoj bijeloj generalskoj odori, a Bene je na rogozničkoj plaži održao rekonstrukciju pustinjske ratne bitke. Ostala dva filma iz programa bave se „ozbiljnim“ legendama. Veljko Rogošić – jači od mora opisuje napetu bitku s morskim strujama našeg legendarnog plivačkog maratonca. Trostruki život Dragutina Vrbenskog opisuje, pak, šutljivog čovjeka čija djela govore više od riječi – on je istovremeno poljodjelac, stolar i kazališni glumac.

Babićeva dva igrana filma usputna su faza u djelu ovoga rasnoga dokumentarista, ali nipošto nisu za odbacivanje. Pogotovo njegov igrani prvijenac Ludi dani, koji u poslovično „normalnoj i smirenoj“ hrvatskoj kinematografiji pruža rijetko viđenu paradu manijakalnosti i ekscentričnosti - likove koji cijelu gastarbajtersku ušteđevinu ulažu u okladu u kojoj pobjeđuje onaj koji uspije svojim novcem oblijepiti cijelu svoju kuću. U subotu navečer se, pak, opustite uz malo domaće hrvatske erotike. Medeni mjesec izazvao je uzrujane reakcije javnosti radi svojih razotkrivajućih prizora seksa, ali veći problem za Babića bio je što je film razotkrio korupciju i kriminal u socijalističkom društvu, pa Babiću nakon ovoga više nijedan igrani projekt nije odobren na natječaju. (Juraj Kukoč)