Nakon briljantne braće Safdie (Good Time aka Paklena noć) i pulsirajućim tijelima fascinirane Elize Hittman (Beach Rats aka Štakori s plaže) neuništivi Woody Allen vraća nas nanovo u svijet lunaparka njujorškoga Coney Islanda. No dok Sefdiejevi i Hittman promatraju njegove arheološke ostatke i nove vatromete homoseksualnih frustracija, Allen nas vraća u njegova zlatna vremena, čije vedute prizivaju fotografije Reginalda Marsha i platna Normana Rockwella (Allen je kao direktora fotografije angažirao legendarnoga Vittoria Storara s kojim je već surađuivao u Cafe Societyju). Film je to o smrti i boli, oslobođen od autorovih bergmanovskih natruha kojima je bila obojena njegova ranija faza. Jer, Allenovu komadu sada nisu potrebni autorski filteri i dijalozi koji zadržavaju ritam njegovih hipohondrija. Sada im je prigušio svjetlost i gotovo je ugasio. Ovdje lunapark postaje prostor tragedije. U filmu satkanom od iluzija, pronađenim i izgubljenim ljubavima, nadama drukčijeg i negiranog života.
Allenov mitski lunapark Coney Islanda, za razliku od onog braće Safdie ili Hittman u koji smo nedavno uronili u mraku naših kinodvorana, igra na gotovo podzemni efekt od kojeg ostaju tek njegovi ostaci, počevši od kuće u kojoj je Allenov alter ego Alvy Singer proveo svoje djetinjstvo (šifra: Annie Hall) do gesti Ginnyina sina piromana koji će simbolično zapaliti ordinaciju terapeuta, sretnog da će svijet koji je naslijedio okončati u plamenu. Životi konobarice Ginny, njena muža zaposlena u lunaparku, i naočita baywatchera, tog wannabe dramaturga/štakora s plaže u kojeg se Ginny zaljubljuje, sanjaju izgubljene snove u kojima se iluzije sudaraju sa stvarnošću. Film je to u kojem snovi obitavaju nepromočivi prostor iz kojeg je izlaz praktički nemoguć. Kao i u teatru Eugenea O'Neilla u kojem nam se čini da njegovi protagonisti pričaju tuđe priče. Naročito Mickey (Justin Timberlake) i Ginny (Kate Winslet) koji gledaju izravno u Storarovu kameru, kao da se obraćaju gledatelju.
Uz song Mills Brothersa ('Coney Island Washboard'), Allen se eksplicitno referira na filmsku baštinu holivudskih prethodnika (šifra: Elia Kazan), ali i na crno bijele nijeme filmove čiju estetku priziva lik Ginnyna muža Humptyja (Jim Belushi), kao i Tennesseeja Williamsa na kojeg se Allen već referirao u recentnom opusu (lik Ginny nešto je poput radničke varijante Cate Blanchett iz Plavog jasmina, samo što Hermesovu torbicu sada zamjenjuje jeftini nakit koji je Allenova junakinja nekad davno nosila na kazališnim daskama). No Winslet priziva i lik 'Mildred Pierce' koji je portretirala u istoimenoj TV seriji Todda Haynesa.
Naravno, Allenove holivudske reference protežu se puno dalje, od Carioce do Winchestera 73 na ekranima. Iako je ritam filma iznenađujuće spor, s neočekivano dugim i fluidnim kadrovima, krajne atipičnim za Allena, prepunim 'ponoćne magije', s one linerima u stilu 'Sad vidim kišu u tvojim očima i to je prekrasno'. Winslet izgovara te riječi krajnje emotivno, kao da nas želi natjerati da izvadimo maramice. No, kako Ginnyna priča i život protječu, tako suze nestaju. On je žrtva sudbine. 'Srce ima vlastite hieroglife', kaže. Možda je te riječi izgovorio Allen voljenoj Soon-Yi Previn, usvojenoj kćeri Mie Farrow. Nit koja razdvaja film od realnosti nikad nije bila tako krhka. Tada će tragika dosegnuti totalnu esencijalnost. Kao da je Allen shvatio da mu više ne treba grčki kor nalik onom iz Moćne Afrodite.
Zato je to još jedan od autorovih 'interijera' koji otkrivaju drugu stranu sreće.
(Dragan Rubeša)