Na 60. Berlinaleu 2010. godine, na kojem je Srebrnog medvjeda osvojila dijelom u švedskoj produkciji realizirana krimi-drama Ako mi se fućka, fućkam Florina Serbana, nagradu za najbolji kratki film osvojio je također švedski naslov Incident u banci autora Rubena Östlunda



Iste godine nominaciju za nagradu BAFTA, a godinu ranije i tri nominacije za Europsku filmsku nagradu osvojila je sjajna fantastična egzistencijalna drama Neka uđe onaj pravi Šveđanina Tomasa Alfredsona. Spomenuta su djela tek svježiji primjeri koji govore o neospornoj zanimljivosti i potentnosti novog švedskog filma, europske kinematografije koju su prije Drugog svjetskog rata nosili velikani poput Victora Sjöströma i Mauritza Stillera, u ratnom razdoblju Gustaf Molander i Alf Sjöberg, a u poslijeratnom preporodu Ingmar Bergman, Bo Widerberg, Jan Troell i Vilgot Sjöman. Nakon svojevrsnog dragovoljnog Bergmanova umirovljenja ranih osamdesetih, švedski je film tijekom nepuna dva desetljeća dijelom i nezasluženo pao u drugi plan, a pored ranih filmova današnjeg bezličnog holivudskog najamnika Lassea Hallströma, iz tog razdoblja vrijedi izdvojiti i niz vrlo solidnih televizijskih krimića o inspektoru Martinu Becku snimljenih prema romanima spisateljskog para Maj Sjowall i Per Wahloo, na koje se kakvoćom i popularnošću nastavljaju recentne TV-ekranizacije krimi-proze produktivnih i kod nas objavljivanih pisaca Stiega Larssona, Henninga Mankella (Inspektor Wallander) i Helene Tursten (Irene Huss). Potkraj devedesetih javlja se novi val darovitih švedskih filmaša poput Lukasa Moodyssona, autora provokativne romantične teen-drame Pokaži mi ljubav i sjajne egzistencijalne drame Sretni zajedno, potom podrijetlom Libanonca Josefa Faresa koji se pročuo komedijama Jalla! Jalla! i Kopps, te rođenjem Iranca Reze Parsa proslavljenog dramama Prije oluje i Marija Blom. Zahvaljujući ciklusima novog švedskog filma u Tuškancu, ovdašnji filmofili dobivaju priliku steći uvid u djela slabije znanih, no nerijetko ne i manje zanimljivih suvremenih švedskih redatelja.

Ovogodišnji ciklus otvara izvrstan nagrađivani dokumentarac Palme autorica Kristine Lindström i Maud Nycander, dijelom neizbježno hagiografski no zbog toga ne i manje intrigantan i uspio portret u atentatu 28. veljače 1986. godine ubijenog švedskog premijera Olofa Palmea. Realiziran i kao nešto kraći kino- i kao gotovo trosatni TV-doks, film na sugestivan i emotivan način opisuje Palmeov život od mladih dana do trenutka smrti, ne libeći se ni bavljenja kontroverznijim detaljima iz njegove biografije. Pored djelovanja u švedskoj socijaldemokratskoj stranci i obavljanja dužnosti premijera u dva mandata, obrađena je i Palmeova uloga u aferi „IB“, kada su dvojica novinara ljevičarskog magazina Folket i Bild/Kulturfront u svibnju 1973. godine otkrili djelovanje službeno nepostojeće tajne službe o kojoj švedski parlamentarci nisu ništa znali, a kojom su iz sjene ravnali tadašnji ministar obrane i Palme osobno.

Snažne emocije su temeljni sastojak obiteljske drame Simon i hrastovi redateljice Lise Ohlin, naglašeno poetične i intimistične te melodramskim pasažima obilježene adaptacije romana Marianne Fredriksson o odrastanju senzibilna dječaka Simona Larssona u švedskoj provinciji za vrijeme i kroz desetak godina nakon Drugog svjetskog rata. Na samom početku Simona zatječemo kao plaha i povučena klinca koji po mišljenju njegova oca Erika nije u dovoljnoj mjeri muškarac, jer umjesto da se primjerice igra i tuče s vršnjacima te cijepa drva, on najviše vremena provodi u sjeni starog hrasta kojem povjerava svoje osjećaje, a šuštanje krošnje njemu predstavlja pravu glazbu. Razlozi Simonove „različitosti“ počet će se otkrivati kad ubrzo krene u školu, kad najboljeg prijatelja pronađe u školskom kolegi Isaku Lentovu, dječaku iz bogate židovske obitelji, kad u sebi otkrije strastvenu ljubav prema glazbi i sviranju klavira, te kad se sa skorim izbijanjem rata Isakova obitelj nađe pod udarom nacista. Nakon što Erik i Simonova brižna majka Karin u dogovoru s Isakovim ocem Rubenom dječaka prime pod svoj krov, počet će se naslućivati i otkrivati tajne te intimne i obiteljske drame vezane uz Simonovo pravo podrijetlo.

Nenametljiv humor obilježava egzistencijalnu dramu s elementima fantastike i romanse Jednosmjerna za Antibes redatelja Richarda Hoberta, storiju o dobrodušnom i naizgled pomalo dementnom Georgeu koji na svoj sedamdesettreći rođendan konačno odluči pokušati ostvariti davni ljubavni san. Dok ga otuđeni sin Johan i podjednako distancirana kći Susanne drže teretom kojeg se žele riješiti smještanjem u starački dom, te dobro zaraditi prodajom njegove kuće, George uz pomoć starog prijatelja odluči krenuti na dug put te napokon potražiti zagonetnu Christine, koja mu je i za ovaj rođendan poslala dirljivu čestitku. Pored mlade Marie, Georgove spremačice koja intenzivno krade stvari iz njegova doma i koja će mu se silom prilika pridružiti na putovanju, uz njega će biti i troje duhova za koje se isprva čini da mu navještaju skoru smrt. Vrlo šarmantan i zabavan film ceste ne osvaja samo empatičnim humorom i emotivnošću, nego i često minimalističkim ali slojevitim prikazima karaktera likova i njihovih složenih međuodnosa, kroz koje se pomalja slika disfunkcionalne, no vrlo stvarne i uvjerljive suvremene obitelji.

Disfunkcionalnost i složenost obiteljskih odnosa u fokusima su i romantične humorne drame Moj brat Simon suscenarista i redatelja Andreasa Öhmana, i egzistencijalne drame Miss Kicki Håkona Liua. U prvom je slučaju riječ o izvedbom netipičnoj i tendencioznoj pomalo bizarnoj priči o relaciji dvojice braće od kojih mlađi Simon boluje od Aspergerova sindroma, dok se stariji Sam njemu potpuno prilagođava baš na sve načine, pa i prekidom veze s djevojkom Jennifer koju voli, no koja nema neograničeno razumijevanje za Simonove ispade. Realiziran epizodnom dramaturgijom i skokovitom naracijom sa segmentima koji se ponekad doslovce, a gdjekad uz određene izmjene i nadopune ponavljaju, ovaj film i pred gledatelja postavlja pitanje do kojeg bi stupnja tolerancije bio spreman ići u sličnoj situaciji.

Na festivalima u Stockholmu, Mannheim-Heidelbergu i Pusanu 2009. godine nagrađena Miss Kicki s izvrsnom Pernillom August (Fanny i Alexander) u naslovnoj ulozi suptilnim je osjećajima ranjivosti, izgubljenosti i egzistencijalne tjeskobe impregnirana storija o sredovječnoj samohranoj majci povučenog tinejdžera Viktora, ženi željnoj ljubavi i životnog oslonca koja skypeom održava romantičnu vezu na daljinu s gospodinom Changom (Eric Tsang iz trilogije Pakleni poslovi) iz Taipeija. Kad s također otuđenim Viktorom, koji inače živi s bakom, stigne u Taipei želeći iznenaditi Changa u kojeg polaže nade za svoje svojevrsno izbavljenje, Kicki će se očekivano suočiti s raspadom vlastitih snova i planova obostrano izgrađenih na prešućivanju manjih ili većih životnih činjenica. Viktor će istodobno kroz druženje s lokalnim vršnjakom Didijem postajati svjestan vlastite seksualnosti, kao i okolnosti svojih zategnutih odnosa s majkom.

Pozornost svakako zavređuju i u Cannesu 2010. godine nagrađena dinamična i vrlo zabavna krimi-komedija Zvuk buke, debitantski dugometražni projekt redateljskog dvojca Olea Simonssona i Johannesa Stjärnea Nilssona, kao i ponešto manje ambiciozna i na ciljanu mlađu publiku usmjerena tinejdžerska drama Tisuću puta jača redatelja Petera Schildta, adaptacija istoimenog romana Christine Herrström. (Josip Grozdanić)