«Pražanima», generaciji redatelja koji su se školovali na jednoj od najuglednijih europskih filmskih akademija, malo što je bilo zajedničko


U prvoj polovici sedamdesetih u tadašnjoj jugoslavenskoj kinematografiji stidljivo se probijao termin praška škola. Označavao je studente praške filmske akademije FAMU, koji su u domaćem filmu tražili mjesto pod suncem. S dva filma Nedjelja (1969) i Muke po Mati (1975) te Zlatnom medaljom na festivalu dokumentarnog, animiranog i kratkog igranog filma u Beogradu (Prvi valcer i Ave Maria) Lordan Zafranović bio je najaktivniji, no i prvijenci Srđana Karanovića i Rajka Grlića, Društvena igra (1972) i Kud puklo da puklo (1974) bili su zapaženi. Ipak, sve spomenute filmove puno je više podržavao dio kritike sklon modernističkom izričaju, negoli publika, pa je praška škola kao fenomen, zapravo, bila na margini.

Do kraja desetljeća situacija se izmijenila. Godine 1976. praški je đak Goran Paskaljević dobio u Puli Zlatnu arenu za režiju Čuvara plaže u zimskom periodu, 1977. njegov kolega Goran Marković probio se i na međunarodne festivale Specijalnim vaspitanjem, a 1978. sve četiri glavne pulske nagrade dobili su Pražani - Zafranović (Okupacija u 26 slika), Grlić (Bravo maestro), Paskaljević (Pas koji je volio vozove) i Karanović (Miris poljskog cveća). Mit o praškoj školi je stvoren, a kasnije i osnažen venecijanskim Zlatnim lavom za debi Emira Kusturice Sjećaš li se Dolly Bell. Prašku «kliku» upotpunjavali su snimatelji Živko Zalar (radio s Grlićem, Karanovićem i Markovićem) i Vilko Filac (radio samo s Kusturicom).

Domaća je javnost uživala u činjenici što je nastupila nova generacija redatelja, koji su se školovali na jednoj od najuglednijih europskih filmskih akademija i isticala da je prošlo doba filmskih diletanata, ali Pražanima je malo što bilo zajedničko: Grlić i Karanović bili su najbliskiji po sklonosti poigravanju naracijom i oponašanju češkog sjetnog humora, Marković se vrlo brzo prebacio na žanrovske filmske strukture, Paskaljević je bio tradicionalist i sentimentalist, a Kusturica vizualno najvehementniji, što se svugdje znalo iznimno cijeniti.

Ipak, svima je veliku uslugu napravila kampanjska strategija domaćeg filma: najprije je autorski film u prvoj polovici šezdesetih pomeo klasične filmaše kada su stvarali svoja najzrelija djela, a zatim je ideološka čistka početkom sedamdesetih pritegla autorske prvake baš kada su postali međunarodna senzacija.

Nedostatak povijesne svijesti pogodovao je veličanju praške škole: oštrica Grlićevih filmova Bravo maestro i Samo jednom se ljubi doimala se tupom u odnosu na Zasedu Živojina Pavlovića, Okupacija u 26 slika bila je manje suptilna analiza rađanja ustaštva nego Kaja, ubit ću te! Vatroslava Mimice, Dušan Makavejev ipak je superiorniji modernist nego Kusturica i Karanović, a Markovićeva redateljska vještina manje je dojmljiva nego ona Branka Bauera.

Ipak, Pražani su popunili prazninu u jugoslavenskoj kinematografiji u trenutku kada je ona gotovo izdahnula pod ideološkom stegom, a i na međunarodnoj sceni je prepoznata kao zanimljiv istočnoeuropski fenomen.

Barem to treba cijeniti! (Nenad Polimac)