Da bi zaobišao cenzuru, a ipak iskazao filmske stavove i svjetonazor i Szabó je kao i drugi veliki filmaši iz nekadašnjih socijalističkih zemalja morao kreirati originalan autorski stil koji je posredno filmskim sredstvima oslikavao probleme svog vremena




Početkom ožujka ove godine u Mađarskoj je svjetsku premijeru doživio najnoviji film velikana mađarske, a i svjetske kinematografije sedamdesetčetverogodišnjeg Istvána Szabóa Vrata (The Door) prema romanu jedne od najcjenjenijih mađarskih književnica Magde Szabó (1917. – 2007.) u mađarsko-njemačkoj koprodukciji na engleskom jeziku s oskarovkom Hellen Mirren i jednom od istaknutih njemačkih glumica Martinom Gedeck u glavnim ulogama slavne spisateljice i njezine sluškinje koje postupno izgrađuju vrlo složen međusobni odnos. I taj je film izabran za prikazivanje na uglednom međunarodnom festivalu, onom moskovskom koji se ove godine održava potkraj lipnja. Tako se nastavlja tradicija, Szabóvi filmovi snimljeni u međunarodnim koprodukcijama privlače veću pozornost svjetske javnosti od onih barem jednako vrijednih snimljenih u okvirima mađarske kinematografije.

Započelo je to još 1981. s prvom među njima Mephistom za koji je dobio i Oscara koji ga je definitivno potvrdio kao vrhunskog redatelja u globalnim razmjerima. To su učvrstili uspjesi i druga dva također koprodukcijska filma njegove svojevrsne trilogije iz osamdesetih godina Pukovnik Redl (1985.) i Hanussen (1988.). U njoj se nakon naglašenog modernizma u prethodnoj, mađarskoj fazi okrenuo klasičnoj naraciji u izlaganju fabule koja je do stanovite mjere omogućila tim filmovima i epsku dimenziju, potenciranu i značajem razdoblja u koje je radnja smještena – nacizam (Mefisto i Hanussen), te Prvi svjetski rat i raspad austro-ugarske monarhije (Pukovnik Redl). Ipak Szabó je i u tim okvirima usredotočen prvenstveno na individualne sudbine koje ilustriraju okrutnost vremena u kojem su pojedinci nemoćni pred zahtjevima totalitarnog režima. Te se preokupacije i filmski postupak tek ponešto mijenjaju u narednih nešto više od dvadesetak godina u kojima njegovi koprodukcijski filmovi s velikim međunarodnim glumačkim zvijezdama Susret s Venerom (Meeting Venus,1991.), Životna odluka (Taking Sides, 2001.), Biti Julia (Beeing Julia, 2004.) i sada Vrata tek ponešto zaostaju za iznimnim uspjehom spomenute trilogije, a film koji u potpunosti može izdržati poredbu s tim za njega blistavim osamdesetima je nedvojbeno Stoljeće ljubavi i mržnje (Sunshine,1999.), izuzetno dojmljiva kronika o stradanjima jedne židovsko-mađarske obitelji tijekom svih promjena državnih granica, društvenih uređenja i ideologija, te ratnih stradanja od kraja devetnaestog do kraja dvadesetog stoljeća.

Sličan odnos jedinke prema društvenim preokretima (Drugi svjetski rat i potom uspostava staljinističkog modela socijalizma u Mađarskoj) karakteriziraju i njegove još bolje, iako sa znatno skromnijim sredstvima snimane, mađarske filmove iz šezdesetih i sedamdesetih godina. I oni su bili nagrađivani na mnogim međunarodnim festivalima, pa i onim najvećim poput Cannesa ili Berlina. Ta djela stvarana su u sustavu u kojem nisu bili bitni gledanost i komercijalni uspjeh, ali je važna bila ideološka cenzura. Da bi je zaobišao, a ipak iskazao svoje filmske stavove i svjetonazor i Szabó je kao i drugi veliki filmaši iz tadašnjih socijalističkih zemalja morao kreirati originalan autorski stil koji je posredno filmskim sredstvima oslikavao probleme svog vremena. Zapadni kritičari su u tim Szabóovim filmovima prepoznavali dodirne točke s francuskim novim valom, jer im je manje poznat bio poljski film druge polovice pedesetih (Szabóu je jedan od najdražih filmova Wajdin Pepeo i dijamant iz 1958.) koji je i u prikazu društvenih odnosa i u građenju atmosfere nesigurnosti, pa i straha nedvojbeno još više utjecao na madžarskog redatelja. On je ipak sve te utjecaje originalno transformirao u vlastiti naglašeni modernizam kojim je kroz traženje korijena najdubljih emocija svojih protagonista posredno stvarao i kompleksnu sliku društva i vremena u kojem su oni živjeli, brinući se podjednako za vizualnu ljepotu svakog kadra, sugestivnu atmosferu i autentičnost u oživljavanju prošlosti kao i za maksimalnu uvjerljivost svih likova od protagonista do najsitnijih epizoda da bi stvorio izvornu tragiku zatiranja ljudskosti u ime viših ideala.

U ovom kratkom ciklusu vidjet ćemo dva iznimno vrijedna filma iz tog razdoblja. Otac (Apa, 1967.) njegov je najosobniji film kojim je osvojio (ex aequo) Grand prix u Moskvi, a u Locarnu dobio specijalnu nagradu žirija. Tu je upotrijebio mnoge autobiografske elemente za kreiranje glavnog lika (igra ga András Bálint) koji istražuje smrt svog rano preminulog oca. Ipak vrhunac tog razdoblja, a po mom mišljenju i najbolji njegov film uopće neobična je ljubavna priča Povjerenje (Bizalom, 1980., nagrađen Srebrnim medvjedom za režiju u Berlinu) o dvoje ljudi koji se potkraj Drugoga svjetskog rata (iako se nikad ranije nisu vidjeli) moraju predstavljati kao bračni par da bi izbjegli hapšenje. Njegova kasnija rijetka vraćanja u mađarske produkcijske uvjete donose jednako tako vrijedne filmove kao što su izvanredna osobna drama dvije žene u tranzicijskom periodu u Slatka Emma, draga Bőbe (1992.) i zanimljiv prikaz suvremene korupcije koja se nije bitno promijenila od tridesetih godina prošlog stoljeća kada je napisan popularni roman Zsigmonda Móricza prema kojemu su snimljeni Rođaci (2006.), što će gledateljima ovog ciklusa omogućiti da vide koliko se Szabó promijenio u pristupu mađarskom autorskom filmu. (Tomislav Kurelec)