cjelovečernji dokumentarni film «Živuće fotografije II.»



IZJAVA ZA TISAK

scenariste i redatelja Mladena Jurana



Zbog prošlog i budućeg, a ponajviše sadašnjeg vremena, došlo je vrijeme da se poslije skoro četvrt stoljeća napravi nastavak filma «Živuće fotografije». U interesu je to hrvatske kulture i filma kojeg se počesto, pa i zbog sebičnih pobuda i ciljeva, u medijima neprimjereno tretira. «Živuće fotografije» iz 1982. godine bio je film o začetku hrvatske kinematografije. «Živuće fotografije II. - hrvatske slike iz prošlosti srednjoeuropskog filma» je film o začetku hrvatske filmske umjetnosti. To je termin koji mene zanima - hrvatski film ili filmska umjetnost. Nikako - domaći film. Ne postoji ni domaća književnost, ni domaće slikarstvo, ni domaće kazalište. Može postojati samo - domaći box office, utržak na blagajni, a on je u tom lokalnom smislu toliko važan koliko je i novčano uvijek neznatan. Može se govoriti o publici kao potrošaču kulture kojoj ne treba podilaziti populizmom pod svaku cijenu, jer šund treba prepustiti poreznicima.



Film «Živuće fotografije II.» govori i o fenomenu hrvatske filmske publike. Kakvu publiku u kinima možemo očekivati? Na hrvatskim televizijama godinama ne postoji ni jedan termin posvećen filmskoj kulturi. Više od desetljeća ne postoje ni kinoteke, ni moderni lanci art kina. Glamour klasične kino palaće se već odavno izgubio. «Kino Tuškanac» posljednjih godina je svemu tome samo hvale vrijedan privremeni nadomjestak. Što očekivati od jedne čitalačke publike koja nije nikada čitala Dostojevskog? Što o slikarskom kolekcionaru koji ignorira Renoira? Imamo li u videotekama filmove talijanskog neorealizma? Što znamo o vlastitoj filmskoj prošlosti?



Ipak, kao autor svjedočim da hrvatska i svjetska filmska umjetnost nikada nije bila na izmaku kako se predstavlja u lokalnim populističkim pričama tipa «... vratio publiku domaćem filmu jer su svi sastojci za uspješan film tu...» ili «...manje volim, više preferiram...».

Nametnuto tutorstvo nad tako zvanim «domaćim» filmom daleko je od istine koja se u datim uvjetima očituje najviše u reakciji međunarodne javnosti, bilo festivalske ili distributerske. Veliki festivali su ti koji potvrđuju svjetsko zanimanje za hrvatski film koji je pri samom vrhu hrvatske kulturne ponude. I to tako već godinama. Moj je film «Transatlantic» 1998. godine otvorio jedan od sedam svjetskih festivala A kategorije. Ne samo da je bio nominiran za nagradu, u konkurenciji 19 filmova ( selekcioniranih između oko 2000), nego ga je samo za vrijeme festivala u Mar del Plati gledalo tridesetak tisuća gledatelja. Moj posljednji igrani film «Potonulo groblje» bio je nominiran za «Najbolji europski film fantastike 2003. godine», među 6 kandidata, na najvećem svjetskom festivalu fantastičnog filma, u Bruxellesu. U europskom centru filmski kritičari čekali su u redu za moj autogram (dokaz podnesen u filmu). Pitao sam ih ako je to u njihovoj tradiciji. Zamislite samo taj prizor kod nas? Tako je i s filmovima mojih filmskih kolega.

Što se tiče svjetske prodaje tih filmova svjedočim također da kod nas ne postoji nikakva služba za plasman filmova. Godine 1998., argentinski distributer htio je plasirati «Transatlantic» na tržište španjolskog govornog područja od pola milijarde ljudi!!! Producent nije bio u stanju isporučiti traženih 12 kopija filma, po predloženom ugovoru jedini njegov trošak plasmana, uz podjelu konačne dobiti od čistih 50%. Nije išlo - ni uz blagoslov i inzistiranje Ministarstva kulture.



Želim gledateljima i svim novinarima šarf sliku na premijeri «Ž.f.II.».

MLADEN JURAN, Lovćenska 9a, 10 000 Zagreb, telefon 46 15 308