Tako su u različite selekcije ovogodišnje venecijanske Mostre uvrštena čak četiri iznimna izraelska autora – Samuel Maoz (Foxtrot), Tzahi Grad (Rođak), Amichai Greenberg (Svjedočanstvo) i Savi Gabizon (Čežnja) – pri čemu je prvi spomenuti jako naljutio 'kontroverznu' minstricu kulture Miri Regev zbog načina na koji prikazuje izraelsku vojsku. Čak dva filma iz tih selekcija vidjet ćemo u sklopu naše izraelske filmske fešte. Izvrsni mali film Matana Yaira (Skele) čiji je autor školsku kredu zamijenio kamerom, prikazan je u canneskoj off selekciji ACID. A melankolična melodrama Ophira Raula Graziera (Slastičar) s uspjehom je prikazana u Karlovym Varyma. No to ne znači da su neki drugi komadi koji su zaobišli najprestižnije bjelosvjetske festivale manje izazovni. U njima dominiraju velike ljubavne priče, bilo da njihovi autori stavljaju u fokus ultraortodoksni judaizam poput Miye Hatav (Između svjetova) i Emila Ben-Shimona (Ženski balkon) ili promatraju ljubav u povijesnom okviru, poput autorskog tandema Erez Mizrahi & Sahar Shavit (Halumim) i Dana Wolmana (Izraelska ljubavna priča).

Balkon Emila Ben-Shimona priziva duhove Aristofanove 'Lizistrate', kao prostor tenzija dviju različitih vjerskih grupa. S jedne strane imamo razigranu komunu sefardskih dama u Jeruzalemu. S druge strane imamo ultraortodoksni pristup vjeri inkarniran u rabinu Davidu. Povod sukoba je jedan balkon koji će se urušiti tijekom bar mitzwaha. Zato se žene moraju preseliti iz sinagoge u neuglednu sobu zamagljenih prozora s rešetkama, dok ih rabin povrh svega optužuje da se uzrok nesreće krije u njihovim grijesima. Film je to u kojem muževi poklanjaju ženama marame za glavu, iako one smiju otvoriti poklon tek kad završe s glačanjem. A indijski imigranti su tu da bi gurali kolica starog rabina. No, koliko god Ben-Shimonov komad krije poneki subverzivniji element, njegov balkon priziva bazen iz filma Yom Lel Setat (Dan za žene) egipatske redateljice Kamle Abou Zekri koji koketira sa sličnim motivom. Jer, Ben-Shimonovim heroinama treba taj isti balkon da bi imale bolji pogled na vjeru, pa makar bar mitzwah zamijenilo vjenčanje.

Slične sukobe sondira emotivna drama Između svjetova Miye Hatav. Samo što je u prvom planu bolnička soba u kojoj se događaju spori rituali približavanja jedne ultraortodoksne majke čiji sin leži u komi, te njegove arapske djevojke koja joj se predstavlja kao Sarah, iako je njeno pravo ime Amal, jer zbog vjerske pripadnosti mora skrivati identitet. A motivom približavanja i ponovnog razdvajanja, ali na relaciji muž-žena i otac-sin, bavi se i antiratni Halumim (Beneath the Silence) autorskog tandema Mizrahi & Shavit, s junakom koji se iz šestodnevnog rata (Yom Kippur) vraća s PTSP-om, izgubivši najboljeg prijatelja i sebe. I dok ženina ljubav i strpljenje postaju jedini pravi lijek za njegove posttraumatske sindrome, zvuk sirene natjerat će ga da opet odjene uniformu i krene u novi rat, ali i odvoji se od feminog sina kojem sudbina bliska onoj Samsonovoj (otac će ga odvesti na šišanje kako bi ga natjerao da postane pravi muškarac) nije utjecala na njegovu snagu. A sličnim odnosima bave se i Yairove Skele kroz lik impulzivnog i nemirnog Ashera (glumi ga autorov bivši učenik – sjajni naturščik Asher Lax), kojeg otac tjera da se umjesto školovanja posveti obiteljskom biznisu postavljanja fasadnih skela na baušteli ('Ako je pjesnik na novčanici, znači da je književnost mrtva'). Pritom se autorova kamera ne odvaja od Asherova tijela koje se nalazi u vječnom pokretu, bilo da se opija s prijateljima u disku, radi na skeli, odlazi na utakmice Hapoela ili ulazi u učionicu čiji nekonvencionalni profesor Rami priziva Francoisa Begaudeaua iz Cantetova Razreda.

Poput drame Između svjetova koja se bavi tajnama i lažima, tako i Grazierov junak Oren (šifra: The Cakemaker) krije ženi tajnu vezu s berlinskim slastičarem, koji ga je osvojio svojom Schwarzwald tortom. I on živi rastrgan između dva svijeta – Jeruzalema i Berlina. Prvi svijet je njegov dom i njegova obitelj. Drugi svijet je njegov ljubavnik Thomas s kojim se viđa povremeno, jednom mjesečno pa i rjeđe, kad ode u Berlin na poslovno putovanje. Treća i najzanimljivija karika je lik žene (genijalna Sarah Adler), u čiji život Thomas ulazi nakon što sazna za Orenovu smrt u automobilskoj nesreći. Slični elegični prosede koristi i Savi Gabizon u Žudnji, koji se bavi skrivenim aspektima očinstva, iako onirični pasaži filma, ali i hotelska scena sa sinovim prijateljem dilerom, te ona s francuskim stihovima ispisanim u formi grafita na zidu škole koje je tragično nastradali sin posvetio voljenoj profesorici, prizivaju duhove Shire Geffena. No umjesto judaizma, autor odabire taoizam, s motivom vjenčanja duša umrlih.    

I rafinirana priča Eitana Annera Tiho srce bavi se različitim svjetovima i svjetonazorima kroz lik mlade pijanistice Naomi, pripadnice one (šutljive) većine Izraelaca koji se ne smatraju vjernicima, iako je punokrvni izraelski aktivizam koji se protivi klerikalizaciji društva utjelovljen u Mayi kojoj je u filmu ostavljeno premalo prostora. Naomi se seli iz Tel Aviva u jeruzalemski kvart koji mahom obitavaju ortodoksni Židovi. Poput Thomasova dolaska u Jeruzalem, tako ni Annerovoj junakinji taj isti grad ne nudi topao doček. A kad se ona prepusti nježnim zvucima orgulja naočitog oca Fabrizia koji dopiru iz obližnjeg katoličkog samostana, njihova platonska veza pretvorit će je u 'kurvu'.

Povijesni okvir ljubavne priče, konkretnije, britansku kolonizaciju Palestine, rabi i Izraelska ljubavna priča, snimljena prema istoimenom kazališnom komadu Pnine Gary, s junakinjom zaljubljenom u momka iz lokalnog kibuca, koja se prijavljuje na kazališnu audiciju odabravši povijesni govor Berla Katznelsona. Takav odabir je i više no dovoljan da shvatimo u kojem se smjeru kreće Wolmanov spoj političkog i intimnog. Osluškujući u jednoj sceni radio vijesti, saznat ćemo i to da je SFRJ bila suzdržana u priznavanju Izraela, kao i to da razlika između Arapa i Židova može biti tek u jednom slovu. Ali i Eli.

Sličnim povijesnim temama bavi se i doks Yonatana Nira Osnovna karika: Priča o Wilfredu Israelu koji uporabom pulsirajućeg footagea ispisuje portret berlinskog filantropa koji je odigrao jednu od ključnih uloga u Kindertransportu i pomaganju židovskim izbjeglicama (urbane legende kazuju da je inspirirao pisca Christophera Isherwooda za lik Bernarda Landauera u njegovu seminalnom romanu 'Goodbye to Berlin'). Povijesnim temama i sjećanjima bavi se i krajnje osobno Greenbergovo Svjedočanstvo kroz još jedan lik ortodoksnog Židova - povjesničara zaposlenog u jeruzalemskom centru za istraživanje nacističkih zločina koji pokušava otkriti lokaciju masovne grobnice u austrijskom selu ('Istina je uvijek jedina i apsolutna', kaže Yoel). No paralelno s tom rigoroznom istragom događa se njegova osobna istraga povezana s unutarnjim krizama, kad otkrije da je njegova majka bila goj, što će ga natjerati na radikalnu odluku. Opet smo u zoni sukoba intimnog i javnog (političkog).

Taj sukob sondira i Prošli život Avija Neshera koji priča o kolektivnoj (pod)svijesti, s još jednim likom dominantnog oca za kojeg njegove kćeri vjeruju da je u Poljskoj tijekom Drugog svjetskog rata okrvavio ruke. Godina je 1977., s posterima Groznice subotnje večeri i groznicom mirovnih pregovora Izraela i Sadatova Egipta, iako se slični 'pregovori' koji igraju na oprost i razumijevanje, događaju i na intimnom planu Nesherovih junaka. A Erez Tadmor (Homeport) vraća nas u izraelsku neoliberalnu svakodnevnicu u kojoj Ken Loach susreće Roberta Guediguiana, s Haifom umjesto Marseillesa, u koju se vraća bivši pomorac da bi 'očistio' luku i raskrčio teren za njenu privatizaciju, pri čemu dolazi u sukob sa sindikatom lučkih radnika, inače gorljivih nacionalista. (Dragan Rubeša)