Ciklus rumunjskog filma donosi autore koji su odbijali snimati po canneskom diktatu ili su naprosto vjerovali da će im koketiranje s estetikom pametnog crowdpleasera donijeti veći komercijalni uspjeh



Kad stara glumica upita Griga da li bi glumio u njenu filmu, on ne može doći k sebi. Ali na setu ništa nije išlo kako treba. Kamera nije funkcionirala. Režiser je bio veoma nervozan i ponašao se poput tiranina. A da bi scena bitke ispala autentična, trebalo se obratiti Turcima i upoznati njihove strategije. Koje oko odabrati? Ono poludjelo ili ono razumno? Ta dilema opsjeda autora filma Sve drugo je tišina Naea Caranfila. Godina je 1911., kad su kino dvorane bile bučne, prljave i zadimljene. Više Kino pakao nego Kino raj. A scenarij je inspiriran istinitom pričom o snimanju povijesnog epa 'Independenta Romaniei', koji je označio početke rumunjske nacionalne kinematografije.

I dok umjetničkom entuzijazmu mladeži autor jukstaponira prve rumunjske producente, koje u filmu utjelovljuje financijski tajkun Popescu, za današnji rumunjski Novi val puno važniju ulogu od sličnih tajkuna odigrala je canneska siva eminencija Gilles Jacob koji je novi rumunjski film promovirao u festivalsku 'it' temu, s doista iznimnim autorima poput Cristiana Mungiua (4 mjeseca, 3 tjedna, 2 dana) i Cristi Puiua (Smrt gospodina Lazarescua), iako je on bio na festivalskoj sceni i ranije, ali u ponešto manjim dozama (šifra: Lucian Pintilie). Ubrzo su se rumunjski sineasti počeli promatrati u diskursu 'određenih tendencija', snimajući ono što je Cannes od njih tražio, dakle, što više dugih, hermetičnih, sivih i depresivnih kadrova, tim bolje. Iznimka su bili autori poput Radua Judea koji su napokon otkrili dinamiku kadra i oslobodili ga od njegova klišeizirana sivila (Sve u našoj obitelji).

Zato ciklus rumunjskog filma uz već spomenutog Caranfila donosi i neke druge nevidljive autore koji su odbijali snimati po canneskom diktatu ili su naprosto vjerovali da će im koketiranje s estetikom pametnog crowdpleasera donijeti veći komercijalni uspjeh, poput Napa Toadera (Vjenčanje u Besarabiji) iza čije se 'wedding movie' retorike kriju itekako ozbiljne teme etničkih tenzija, u priču o rumunjskom frajeru zaljubljenom u moldavsku curu, te političkom farsom Ja sam stara komunistička baba, čiji autor Stere Gulea poput Caranfila koristi mehanizme filma u filmu. Sada je riječ o rumunjskoj matroni (uvijek sjajna Luminita Gheorghiu koju pamtimo po ulozi medicinske sestre u Smrti gospodina Lazarescua i majke u Pozi djeteta), čiju će nostalgiju prema izgubljenim vremenima diktatora Ceausescua u kojima je barem prema njenim tvrdnjama uvijek bilo hrane za stolom za razliku od danas, kapitalizirati režiser fiktivnog filma Život u doba komunizma u kojem ona preuzima ulogu povijesne konzultantice i dilerice partijskih memorabilija. Sve se to odvija u doba ekshumacije diktatorova tijela, kad Emilija postupno postaje glumica u vlastitoj priči.

Jedini film koji bi mizanscenski donekle zadovoljio canneske kriterije je Medalja časti Calina Petera Netzera koji poput Guleae također pokazuje da se povijest ne može tek tako poništiti, jer imaginarij rumunjskog jučer proganja autorova junaka poput vječne sjene. Dani mu prolaze u monotoniji, a neplaćeni računi se gomilaju. Sve dok jednog dana ne primi pismo kojim ga Ministarstvo obrane obavještava da će mu dodijeliti medalju časti za njegova 'junačka' djela iz Drugog svjetskog rata. Dovoljno je samo dostatno usporiti pokrete kamere i zagovornici 'određenih rumunjskih tendencija' će napokon doći na svoje. (Dragan Rubeša)