Perdita Durango je film koji se ne može preporučiti osjetljivijim osobama slabijeg želuca, ali itekako može svim filmofilima koji prepoznaju autentičnu stvaralačku viziju, energiju i strast
U makabričnoj akcijskoj krimi-romansi Perdita Durango bizarnostima uvijek sklonog Álexa de la Iglesie, dvjema nagradama Goya ovjenčanoj adaptaciji romana "59 stupnjeva i kiši: Priča o Perditi Durango" često ekraniziranog američkog pisca ("Divlji u srcu") i scenarista Barryja Gifforda ("Izgubljena cesta"), od srčanog udara iznenada prerano preminuli James Gandolfini tumači sporednu, ali svakako efektnu i baš zbog njegova nastupa pamtljivu rolu Willieja Dumasa zvanog Woody. On tumači poslu posve predanog agenta Odjela za suzbijanje narkotika koji u području oko američko-meksičke granice progoni naslovnu antijunakinju u interpretaciji Rosie Perez. Ona je gruba i nasilju naglašeno sklona odmetnica koja u paru s manijakalnim zločincem i ubojicom Romeom Dolorosom, tipom koji prakticira crnu magiju i kojeg očekivano energično, ali i maniristički utjelovljuje Javier Bardem, za sobom ostavlja krvavi trag u koji će pored otmice tinejdžera i njegove djevojke biti uključena i kamionska pošiljka dječjih embrija koji se zbog istraživanja jedne kozmetičke tvrtke ilegalno švercaju u Las Vegas. Svojevrsni odvjetak Giffordova romana "Divlji u srcu" kojeg je sjajno adaptirao David Lynch a u kojem je Perdita Durango bila tek sporedni lik koji se u interpretaciji Isabelle Rossellini pojavio prije kraja filma, de la Iglesijino je ostvarenje prilagodba trećeg od sedam Giffordovih romana s krugom istih likova u fokusu.
Nekadašnji štićenik Pedra Almodóvara cjelinu je koncipirao kao suludi i pomaknutim situacijama pretrpani film ceste s parom psihopatskih ubojica kao protagonistima, kao makabričnu grotesku koja obiluje eksplicitnim nasiljem i degutantnostima koje uključuju i jedenje ljudskog srca u obredu crnomagijske Santerije. Posrijedi je i anarhoidno, subverzivno pa i satirično djelo čiji su satirični žalci usmjereni prema malograđanskoj i u osnovi suspektnoj američkoj srednjoj klasi, ostvarenje u kojem crni humor dodatno podcrtava apsurd i mizantropiju, te u kojem je uvijek temperamentna Rosie Perez ostvarila možda i ulogu karijere. No nad njom kao i čitavim filmom dominira tada još međunarodno neafirmirana španjolska zvijezda Javier Bardem koji u sugestivnoj, energičnoj, a povremeno i gotovo doslovce eksplozivnoj de la Iglesijinoj režiji lik Romea Dolorose unatoč svoj njegovoj agresivnosti i načelnoj neprihvatljivosti uspijeva učiniti prihvatljivim pa i simpatičnim. Perdita Durango je film koji se ne može preporučiti osjetljivijim osobama slabijeg želuca, ali itekako može svim filmofilima koji prepoznaju autentičnu stvaralačku viziju, energiju i strast. (Josip Grozdanić)