Iako je prošlo stotinu godina od njegova rođenja, a i četvrt stoljeća od smrti, te obljetnice ne samo što podsjećaju na značajno mjesto Jamesa Masona u britanskoj i američkoj kinematografiji nego potvrđuju da je i iz današnje perspektive riječ o jednom od najvećih engleskih glumaca



Mason se tijekom studija arhitekture zaljubio u glumu i odabrao je za životni poziv, a iako ga se danas doživljava ponajprije kao filmskoga glumca, on je započeo i prve uspjehe postigao u kazalištu, a uz to je na filmu sredinom tridesetih godina često nastupao u niskobudžetnim projektima, na brzinu snimanim da bi se ispunila zakonom propisana kvota domaćih filmova u britanskim kinima. Vrlo brzo pokazuje se da njegov izgled, osobnost i glumačko umijeće daleko nadilaze tu produkciju i u sljedećih desetak godina Mason postaje najveća zvijezda britanske kinematografije.


Uz to ga se drži i najprivlačnijim engleskim glumcem za što je možda čak i više od izgleda zaslužna njegova snažna glumačka osobnost koja nerijetko balansira između izrazitih karakternih suprotnosti. Tako su mnogi njegovi likovi elegantne, distancirane osobe, ponekad aristokratkih manira ili pak dobokih ili profinjenih osjećaja spojenih s erupcijama nasilnog ponašanja ili pak spajaju vrlo posebnu senzualnost i aroganciju koju uljuđenost jedva prikriva. Koliko je ta kompleksnost Masonova glumačkoga bića omogućavala stvaranje iznimnih i dugo pamtljivih likova za čiju je jedinstvenost njegova interpretacija bila jednako značajna kao scenaristički zamišljaj ili redateljska invencija pokazuju i dva vrlo uspješna filma s kraja tog razdoblja u kojem je Mason učvrstio poziciju u britanskoj kinematografiji – psihološka melodrama Sedmi veo (1945.) Comptona Bennetta, jedan od prvih velikih komercijalnih britanskih uspjeha nakon Drugog svjetskog rata i Bjegunac (1947.) Carola Reeda koji nalazi istaknuto mjesto u svakoj antolgiji britanskog filma.


Našavši se na vrhu Mason sljedeći izazov traži u Hollywoodu, gdje u konkurenciji mnogih popularnih američkih glumaca ne stječe jednaki zvjezdani status, ali ipak ostvaruje niz izvanrednih uloga, prvenstveno atraktivnih, sofisticiranih negativaca (primjerice u Hitchcockovom Sjever sjeverozapad, 1959.) koji u njegovoj interpretaciji često dobivaju složene i ljudski shvatljive karaktere poput propala, autodestruktivna glumca alkoholičara u Zvijezda je rođena (1954.) Georga Cukora koji uvjerljivo prikriva svojstva slabića fasadom važne i značajne osobe ili pak pedofila u Kubrickovoj Loliti (1962.) koji nije samo krivac nego i žrtva, opsjednuta strašću prema maloljetnici.


U svim tim vrlo nijansiranim interpretacijama naglašeno različitih likova bitnu ulogu imala je još posebna vrijednost Masonovog glumačkog izraza – sposobnost da gotovo nepomičnim licem uspije gledatelju prenijeti vrlo uvjerljiv dojam o buri osjećaja koji razdiru lik iza tog lica. To je svojom ekspresivnošću moglo potaknuti zanimanje čak i zahtjevnije publike za filmove inače skromnih dometa, pa su se i takvi projekti Masonu nerijetko nudili. On pak nije bio pretjerano selektivan u izboru, te je zato na ekranu (prvenstveno filmskom, ali ponekad i televizijskom) tumačio stotinu i pedeset uloga, snimajući mnogo do samog kraja života (tako da je čak nekoliko filmova u kojima je nastupao imalo premijeru nakon njegove iznenadne smrti od srčanog udara). Koliko god su slabijim filmovima njegove zanimljive interpretacije barem donekle povećavale vrijednost, možda je njihova brojnost za Masonova života ipak djelomice zaklanjala vrhunske vrijednosti mnogih njegovih izvanrednih dostignuća, pa se možda prava veličina tog iznimna glumca jasnije vidi danas kada su slabiji filmovi u kojima je također nastupao uglavnom iščeznuli iz sjećanja, a njegove najbolje interpretacije blistaju neprolaznim sjajem. (Tomislav Kurelec)