Najviše se vezao uz švedsku književnu tradiciju, a polazio je od vlastitih
iskustava, pa je i to možda razlog što svaki od njegov film sadrži nešto od
prethodnih; nema izleta, od svojega ne odustaje, tek ponešto dodaje

Kad se Ingmar Bergman približio vrhuncu opusa, sredinom šezdesetih prošlog
stoljeća, javio se u Švedskoj novi val redatelja koji se othrvavao njegovu
utjecaju. Vilgot Sjöman, Bo Widerberg i Jan Troell nisu ni produžavali ni
razrađivali filozofična traganja velikog sunarodnjaka; jedan Bergman bio je
dosta za svjetski, a možda i previše za švedski film. Šansa za nove snage bila
je u prianjanju uz tendencije tzv. političkoga filma, odnosno, za pragmatičan
tretman društvene problematike. I dok su Sjöman i Widerberg većinom svojih
filmova pokazali pripadnost toj struji i vrlo izravnim angažmanom, Troell ju je
u početku karijere tek tangirao, odnosno, krenuo je osobnim putem. Najviše se
vezao uz švedsku književnu tradiciju, a očevidno je polazio od vlastitih
iskustava i zanimanja, pa je i to možda razlog što svaki od njegovih desetak
filmova sadrži nešto od prethodnih; nema izleta, od svojega ne odustaje, svojemu
uvijek tek nešto dodaje. Djelomičan razlog za to mogao bi se naći i u njegovoj
stvaralačkoj osobitosti: Troell je – vrlo rijedak slučaj - i snimatelj velike
većine svojih filmova. Ne stvara i ne nadzire on samo koncept djela, nego je
vezan i za sam njegov stroj. I kao što usavršava vještine baratanja strojem, toj
praksi karakterističnih stalnih malih pomaka ekvivalentne su možda i postupne
dopune u sferi ideja.

Rođen je 1931, u obitelji zubara u pokrajini Švedske na krajnjem jugu, a
karijeru je počeo impresivnije nego što se u prvi mah može činiti. Troell je bio
učitelj, i to devet godina, a hobby mu je bila fotografija za koju je često
zainteresirao i svoje učenike. A onda je počeo amaterski snimati i slati te
radove švedskoj televiziji. Prvi od otkupljenih bio je Brod (1961), a
prikazivao je zadnje putovanje prema rezalištu švedskog putničkog broda S/S
Malmo. Bilo je to djelo nostalgijskoga karaktera, a nostalgijska crta koja
se locira u prošlosti Švedske bit će zaštitni znak njegovog cjelokupnog opusa.
Ti prvi i zapaženi radovi dovode ga do važnih poznanstava i tako s prijateljem
Boom Widerbergom 1962. snima i dijelom korežira njegov prvi i uspjeli film
Dječak i zmaj. No, tada upoznaje i producenta Bengta Forslunda koji u njemu
vidi redatelja i Troell debitira igranim filmom To je tvoj život (1966) –
prema trilogiji (o Olofu) u Švedskoj vrlo uglednoga i popularnoga pisca Eyvinda
Johnsona. Najdulji film do tada snimljen u Švedskoj – film o uklopljenosti
čovjeka u prirodu, film o osamljenosti i sazrijevanju, postigao je veliki
uspjeh. Prikaz izdvojene individue dominirat će u cijelom Troellovu opusu;
jasno, i u njegovom idućem (dijelom autobiografskom) filmu Tko ga je vidio
umirati (1968) - o nastavniku koji ima poteškoća u komunikaciji s učenicima
i suprugom. Slijedit će Emigranti (1971) prema epskom djelu Vilhelma
Moberga, o švedskim doseljenicima u SAD film koji se, kao i ekranizacija
Johnsona, uklapa u tradiciju švedskih književnih saga. I film i Troell i glumica
Liv Ullmann bili su nominirani za Oscara, a uspjeh je postigao i nastavak tog
filma Nova zemlja (1973, nominacija za najbolji inozemni film). A sada
kao da i Troell emigrira, radi u Hollywoodu, no Uragan (1979), remake
Fordova filma (1937), potpun je neuspjeh. Znak je to za povratak korijenima,
vraća se Troell u Švedsku, a promašaj Uragana kao da je uvod u filmove o
ljudima koji su promašili – ciljajući visoko ili u neodređenu smjeru, a najčešće
na nepoznatu terenu. Nije to metafora jer slijede dva filma, malko sračunata i
na komercijalni uspjeh, o ljudima kojima je boravište bilo nebo: Let orla
(1982) o ekspediciji (1897) balonom ing. Andreea na Sjeverni pol koji je
nominiran za Oscara za inozemni film i As White as Snow (1986) o
promotorici ženskog zrakoplovstva u Švedskoj Elsi Andersen. Te priče o ljudima
koji se ne mogu prilagoditi i koje kao da nešto sili da budu drukčiji vrhunac
doživljavaju u godarovski radikalnom filmu Il capitano (1991), filmu
prema istinitu slučaju zločina u Švedskoj 1988. do kojega je došlo u
auto-destruktivnoj potrazi za autentičnim načinom života. I na kraju pristiže od
Troella tv film o kapitalnoj zabludi Hamsun (1996), film o norveškom
piscu nobelovcu koji karijeru završava simpatizirajući naciste. I ova četiri
posljednja filma razrada su redateljevih prvotnih okupacija, evidentno i
njegovih najsnažnijih nagnuća, no sada su to filmovi u kojima Troell kao da se
pobojao vlastite nostalgičnosti i o ljudima s nekim naročitim iščašenjem, a
vjerojatno i zbog toga su i izrazito pesimistični. U tom pogledu Troell kao da
se na neki način i osigurao, posluživši se istinitim «slučajevima», utemeljujući
filmove na dokumentima. A ako te dokumente umjetnički dostatno ne transcendira,
ako fiksacija na takve osobe može i zasmetati, ne tek zbog utjehe može se
ustvrditi da se od njih može dosta naučiti o do nedavna prilično dalekoj
Švedskoj. (Ante Peterlić)