I pored realističnosti filmske slike njena vizualna atraktivnost i gotovo koreografirano mijenjanje odnosa između kamere i protagonista dovodilo je do stilizacije koja je prikazanu radnju dizala gotovo do mitske razine





Iako je berlinski festival posebno obilježio smrt u devedeset i trećoj godini istaknutog mađarskog filmaša Miklósa Jancsa, čak ni to nije dalo poticaja našim medijima da barem zabilježe odlazak redatelja koji je u vrijeme dominacije koncepta autorske kinematografije šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio jedan od najcjenjenijih ne samo mađarskih nego i europskih režisera. U vrh se vinuo remek-djelom Golaći (1965.) o krvavoj represiji nakon slamanja mađarske revolucije 1848/9., a iznimne vrijednosti ostvario je i narednim filmovima Zvijezde i vojnici (1967.) o mađarskim vojnicima u Rusiji za vrijeme Oktobarske revolucije, Muk i krik (1968.) i Jaganjac božji (1970.) o teroru nakon pada kratkotrajne mađarske sovjetske republike 1919., te posebice o okrutnosti prema pobunjenim seljacima potkraj devetnaestog stoljeća u Crvenom psalmu (1972.) kojim je osvojio nagradu za režiju u Cannesu, vjerojatno najznačajnije od svojih mnogobrojnih priznanja. U tom nedvojbeno najznačajnijem dijelu njegova opusa manje od pojedinačnih tragedija zanimale su ga patnje ljudskih masa zbog bezlične okrutnosti moćnika. Iako se radnja tih filmova odvijala tijekom značajnih povijesnih zbivanja nedvojbeno su gledatelji u tadašnjoj Mađarskoj, a i u drugim socijalističkim zemljama, prepoznavali mehanizme svojih aktualnih vlasti, a nije nedostajalo ni asocijacija na tada ipak nedavno gušenje mađarske revolucije 1956. Ali, još je značajniji bio originalan stil dugih kadrova – sekvenci u kojima se kamera neprestance kretala i tako mijenjala okvir filmske slike od totala do krupnih planova. Zato je i pored realističnosti filmske slike njena vizualna atraktivnost i gotovo koreografirano mijenjanje odnosa između kamere i protagonista dovodilo do stilizacije koja je prikazanu radnju dizala gotovo do mitske razine.

Možda će se nekome činiti da je sve to tako davna prošlost da i nije čudo da današnji hrvatski urednici nisu prepoznali Jancsóv značaj, ali on je uz ostalo snimio i tridesetak igranih filmova koji doduše nisu dosezali izvanredne domete navedenih remek-djela, ali su im se neki znatno približili – poput Madžarske rapsodije (1978.) i Allegro barbaro (1979.). to Jancsó je uspješno iskušavao različite prosedee, pa je tako Horoskop Isusa Krista (1988.) vrlo radikalan i iznimno originalan eksperiment, a Svjetiljka Gospodnja u Budimpešti (1999.) vrhunski art film. Zanimljivo je da je i u osamdesetim godinama zadržao silan radni elan, pa je režirao još pet igranih filmova (posljednji Propast pravde/Oda az igazság 2009.) u kojima se na duhovit način poigravao nekim nacionalnim mitovima ili uobičajenim svakodnevnim postupcima i općim mjestima, šaleći se ponekad i na račun vlastitih stilskih rješenja koja su ga dovela na pijedestal na kojem se nije posebice ugodno osjećao i s kojeg je uvijek nastojao umaći u stvaranje novog filma što je očito za njega bilo i način življenja. Tako se i nakon devedesetog rođendana angažirao kao jedan od osmero redatelja u omnibusu Mađarska 2011. (2012.) koji je u produkciji Béle Tarra predstavljao filmski odgovor i osporavanje aktualnog desničarskog mađarskog režima i njegovih sve većih restrikcija na području kulture i filma. (Tomislav Kurelec)