U sjajnoj romantičnoj melodrami glasovitoga Maxa Ophülsa, nedavno preminula oskarovka Joan Fontaine ostvarila je jednu od najuspjelijih i najcjenjenijih uloga, nastup koji kakvoćom staje uz bok onima u Hitchcockovim remek-djelima Rebecca i Sumnja



Ona iznimno sugestivno utjelovljuje 27-godišnju Lisu Berndle, djevojku oboljelu od tifusa koja na samom početku ležeći na samrtnoj postelji glasovitom pijanistu Stefanu Brandu (Louis Jurdan) šalje zadnje pismo. Ono počinje riječima „kad ti ovo budeš čitao, ja ću već biti mrtva“, a u nastavku Lisa otkriva Stefanu da je u njega snažno zaljubljena još od tinejdžerske dobi. Stefan će pismo primiti večer uoči dvoboja koji ga ujutro očekuje, a zbog kojeg planira tijekom noći otići iz grada. Dok on polako čita Lisinu ispovijed, priča se vraća u doba kad je njoj bilo 14 godina i kad se Stefan doselio u zgradu u kojoj je njezin otac bio domar. Lisa se tada na prvi pogled zaljubila u Stefana, a nakon što joj je umro otac njezina se majka preudala, te se čitava obitelj preselila u Linz. Kad je Lisa napunila 18 godina, očuh ju je predstavio poručniku Leopoldu von Kultneggeru, po njegovom mišljenju odličnom potencijalnom ženiku za kojeg se djevojka odbila udati upravo zbog ljubavi prema Stefanu. Tijekom slijedećih godina putovi Lise i Stefana nastavit će se križati, iz njihove veze za jednu noć rodit će se sin, a Lisa će se naposljetku udati za bogatog diplomata Johanna Stauffera.
Adaptacija istoimene novele Stefana Zweiga najuspjelije je holivudsko ostvarenje Maxa Ophülsa koji je kao njemački Židov pred Drugi svjetski rat izbjegao najprije u Francusku, a potom u Ameriku. Riječ je o dojmljivo stiliziranoj, iznimno sugestivno režiranoj i naglašeno emotivnoj priči o „prokletoj ljubavi“ romantične mlade Bečanke prema uglađenu, ali nesigurnu pijanistu. Posrijedi je film u kojem Ophüls na savršen način, maksimalno skrupulozno i iznimno pedantno pristupa prozi pjesnika, prevoditelja, romanopisca, dramatičara, biografa, kritičara i putopisca Zweiga. Književnik koji je stvarao pod utjecajem bečkog impresionizma i psihoanalize Sigmunda Freuda, i u romanu „Pismo nepoznate žene“ je zaokupljen ljudskom psihom i slojevitim profiliranjem karaktera osebujnih likova, a suptilne karakterizacije na impresivan su način utkane u dramsko i pripovjedno tkivo djela. Zweigova proza, koja se izdvaja i stilskim savršenstvom i svježinom pristupa u obradi univerzalne tematike o neuzvraćenoj ljubavi, pod redateljskom palicom Maxa Ophülsa koji je nepotpisan s oskarovcem Howardom Kochom (Narednik York, Casablanca) surađivao i na scenariju filma, zadobiva ruho raskošne holivudske melodrame koja osvaja i dojmljivom fotografijom Franza Planera (Praznik u Rimu, Velika zemlja), izvrsnom glazbom Danielea Amfitheatrofa (Pjesma juga) i odličnim glumačkim interpretacijama. (Josip Grozdanić)