Shindō je već 1927. (neki navode 1934.) počeo raditi u studijima Shinkō kao pomoćnik u laboratoriju za razvijanje filma, a zadnji film koji je potpisao kao redatelj i scenarist je Dopisnica iz 2010. koji je bio uvrđten u službenu selekciju međunarodnih festivala u Moskvi i Tokiju, a na ovom drugom dobio je i specijalnu nagradu žirija



Čak i onim našim filmofilima koji znaju za značajnog japanskog autora Kaneta Shinda, rođenog u Hirošimi 28. travnja 1912., vjerojatno će se činiti da je riječ o pomalo zaboravljenu klasiku od kojeg se u redovnoj distribuciji kod nas prikazivao (i to prije četiri i po desetljeća) jedino njegov najpoznatiji, a možda i najbolji film Onibaba (1964.) vizualno izvanredno dojmljiva priča o seljankama (majci i kćeri) koje nakon nekog rata preživljavaju zavodeći i ubijajući samuraje i prodajući njihovu imovinu u zabiti punoj močvara i trske koja nadvisuje i skriva ljude a svojim neprekidnim kretanjem postaje gotovo ravnopravni akter zbivanja. Taj mu je film donio i svjetsku slavu, ali danas će tek rijetki pomisliti da je on zasigurno čovjek koji se najduže bavi filmskim poslom (doduše među aktivnim redateljima od njega je stariji stotrogodišnji Portugalac Manoel de Oliveira koji je međutim imao četrnaestogodišnju stanku kada se nije bavio filmom). Shindō je po nekim izvorima već nakon završene osnovne škole 1927. (drugi navode 1934.) počeo raditi u studijima Shinkō kao pomoćnik u laboratoriju za razvijanje filma, a posljednji film koji je potpisao kao redatelj i scenarist je Dopisnica iz 2010. koji je bio uvrđten u službenu selekciju međunarodnih festivala u Moskvi i Tokiju, a na ovom drugom dobio je i Specijalnu nagradu žirija.

Razlog što je vrlo rano počeo raditi vjerojatno je bila teška materijalna situacija njegovih roditelja. Obitelj Shindō bili su bogati zemljoposjednici, ali su bankrotirali, pa su Kanetovi roditelji preživljavali radeći na selu. No, on je napredovao u bavljenju filmom, pa je u drugoj polovici tridesetih godina prošlog stoljeća postao pomoćnik scenografa, najčešće u filmovima velikog Kenjia Mizoguchija kojeg je držao i svojim uzorom. Istodobno je počeo pisati i scenarije od kojih je tijekom duge karijere realizirano više od stotinu i pedeset. Sve je počelo još 1940. od kada njegove tekstove režiraju poznati redatelji poput Kona Ichikawe ili Tadashija Imaija, a konačno i sam Mizoguchi. Ipak Shindō je mobiliziran u Drugom svjetskom ratu, što će uz sjećanja na teško djetinjstvo, a i šok izazvan atomskom bombom bačenom na njegov rodni grad imati bitnog utjecaja na formiranje njegovog svjetonazora i izrazito ljevičarskih političkih stavova, a još i više na njegovo filmsko stvaralaštvo.

Poslije rata najčešće surađuje s redateljem Kōzaburōm Yoshimurom (1911. – 2000.), a s njim i glumicom Nobuko Otowa (1925. – 1994.) osniva neovisnu produkcijsku kompaniju u kojoj 1951. debitira kao redatelj s Pričom o voljenoj ženi, inspiriranim preranom smrti prve supruge. Otowa je igrala snažne ženske likove u većini od njegovih više od četrdeset filmova, a postala mu je i nova supruga. Čim je počeo režirati bacio se na taj posao punim intenzitetom tako da je u prvih deset godina režirao čak petnaest filmova od kojih mu dva donose značajna međunarodna priznanja. Djeca Hirošime (Gembaku no ko, 1952.) prikazana su u službenoj konkurenciji u Cannesu, a u Karlovym Varyma film je dobio Nagradu za mir. U tom se filmu protagonistkinja nakon nekoliko godina vraća u Hirošimu koju je napustila nakon atomske katastrofe i konačno se suočava s onim što se dogodilo. Autor kombinira igrani film s dokumentarnim snimcima ostvarujući kompleksnu sliku katastrofe koja je zadesila njegov rodni grad i duboku analizu onoga što osjećaju preživjeli.

Užas nove moguće atomske katastrofe tema je jednog od filmova koje ćemo vidjeti - Smrti na Pacifiku (Daigo Fukuryū Maru, 1959.), filma prema stvarnom događaju u kojem se japanski ribarski brod Daigo Fukuryū Maru 1954. našao preblizu atolu Bikini na kojem su Amerikanci izveli pokusnu eksploziju hidrogenske bombe. Već u ovim filmovima očite su neke bitne komponente njegovog redateljskog stila koji bitne i dramatične događaje nastoji filmovati tako da zanimljive likove uklopi u složen društveni kontekst i značajna zbivanja, ostavljajući mogućnost gledatelju da sam stvara vlastite zaključke. Pritom se posebno oslanja na montažne srazove između mirovanja i kretanja unutar sekvence. Na sličan način kontrastno povezuje svoja traumatična iskustva (teškoće u djetinjstvu, rat i atomska katastrofa) sa siromaštvom i problemima Japana i prije, a naročito poslije Drugog svjetskog rata.

Asketska redukcija tih elemenata vodi do vrhunskih dometa stilizacijom koja odaje dojam dokumentarnosti u Golom otoku (Hadaka no shima, 1961.), dobitniku Grand Prixa (ex aequo sa sovjetskim Čistim nebom Grigorija Čuhraja) na festivalu u Moskvi. Tu se bavi siromašnom obitelji na izoliranom otoku tijekom sva četiri godišnja doba. Odustajući od dijaloga sudbinu protagonista prikazuje izrazima njihovih lica, a vizualnom atraktivnošću slike u koju su sukobljeni jad likova i grandioznost prirode, uz bitan doprinos glazbe Hikarua Hayashija Shindō stvara impresivnu filmsku poemu, što će uz stanovite promjene ponoviti i u ostalim svojim najvrednijim filmovima među kojima se uz spomenuti Onibaba posebno ističu Crna mačka (Yabu no naka no kuroneko, 1968.), Srce (Kokoro, 1973.), Slijepi klaun (Chikuzan hitori tabi, 1977.), Horizont (Chihei-sen, 1984.), Posljednja bilješka (Gogo no Yuigon-jo, 1995.), Kuća gejši (Omocha, 1999.) i Sova (Fukuro, 2003.). (Tomislav Kurelec)