O kratkim filmovima
S obzirom da je vrijeme karnevala , izabrani su filmovi koji odgovaraju takvome ozračju
Ako želite upoznati hrvatsku filmsku baštinu, bilo opće poznatu, bilo gotovo zaboravljenu, vikendi hrvatskog filma u kinu Tuškanac prava su prilika za vas. Ovaj vikend nudimo smjesu opće poznatog i gotovo zaboravljenog– jednu Papićevu uspješnicu i jedan Vrdoljakov manje poznati film, nekoliko kratkometražnih klasika i nekoliko nepoznatih, ali zgodnih minijatura.
S obzirom da je vrijeme karnevala, izabrali smo filmove koji odgovaraju tom ozračju. Tako su prvog dana kratkometražni filmovi posvećeni živopisnim seoskim običajima, navadama i proslavama. Živopisnošću tema odgovara živopisnost stila. Stil je u tim filmovima proizašao iz sadržaja ili iz drugačije perspektive, sadržaj je poslužio kao idealna podloga za ostvarenje zaigrana stila. Najsnažnije je to uočljivo u Coprnicama Petra Krelje i Šijama Nikole Babića. Coprnice izbjegavaju sociološke i antropološke analize, već ponesene snagom uvjerenja zagorskih seljaka u postojanje i moć vještica te živopisnošću praznovjernih obreda ostvaruju dinamičnu i veselu montažnu kombinaciju obreda, praznovjernih izjava i gesti. Cilj Šija nije opisati pravila te vlaške igre šijavice ili njenu društvenu ulogu, već maštovitom uporabom položaja i pokreta kamere predočiti fizički dinamizam te igre. Krsto Papić u Maloj seoskoj priredbi i Rudolf Sremec u Učitelju plesa bili su poneseni entuzijastičnim željama seljaka da prihvate modernu glazbu i ples te stvorili filmove koji duhovito otkrivaju nesklapnosti tih pokušaja. U takve stilski razigrane opise ruralnih navada ne uklapa se minimalistički Dernek Zorana Tadića, ali s ostalim filmovima dijeli prikaz strastvene povezanosti seljaka s običajima, povezanosti tolike da je jedan gastarbajter spreman provesti dan i noć na putu da bi jedan dan vikenda igrao šijavicu, bacao kamena s ramena i pjevao gangu.
Motivirani karnevalskom sklonošću izrugivanju, ismijavanju i društvenoj kritici, za drugi dan pripremljen je program kratkometražnih satira. U njemu su dva klasika. Moj stan Zvonimira Berkovića, dobitnik nagrade za kratki film na festivalu u Cannesu, virtuozna je igrarija u kojoj se Berković, sakrivši se iza naracije simpatične djevojčice, izruguje „uspjesima“ države u osiguranju blagostanja radničkoj klasi. Dok je Berkovićeva satira upakirana u simpatično humorističko ruho, Babajin film Lakat (kao takav) žestoko je cinična alegorija o „laktarenju“ kao kriteriju zapošljavanja, zbog čega je film doživio napade u državnom tisku i privremenu zabranu prikazivanja na stranim festivalima. Pripremili smo i tri manje poznate satire, među kojima je nepoznati dragulj. Vrata Branka Majera, film koji se sadržajem predvidljivo nastavlja na tada popularne satire o besmislu birokracije, a izvedbom vrlo duhovito dočarava kafkijansku atmosferu. Slavni sude Fadila Hadžića suprotan je slučaj - stilski nesklapna, ali sadržajem pronicljiva sprdačina na temu „ljubavi“ Zagoraca prema sudskim tužbama. Tu je i Ženidba gospodina Marcipana Vatroslava Mimice, manje uspjela satira o površnostima buržoaskog života, ali zanimljiva zbog stilskih sličnosti s animiranim Mimičinim uspješnicama. (Juraj Kukoč)
O dugometražnim filmovima
Vrdoljakov omnibus Karneval, anđeo i prah, djelo je čvrsto uronjeno u mediteranski kulturni krug a odabran je ponajviše zbog prve epizode. Karneval kao vrijeme u kojemu se društvene pozicije zamjenjuju, u kojemu javni prostor zauzimaju subjekti s margine i koji je mjesto društvene kritike, a koji uzurpiraju lokalni političari da bi se na kraju, kao što s karnevalom i nužno mora biti, ravnoteža ponovno uspostavila i sve vratilo na staro.
Drugi cjelovečernji film u ovom programu Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj društvena je kritika na račun tadašnjeg režima koja prerasta u univerzalnu kritiku određenih tipova međuljudskih odnosa i dinamika unutar društva. Lik učitelja djelu daje ironično-satirični ton koji, kako se film razvija, postaje sve beznadniji i prerasta u tragediju. (Lucija Zore)