U magičnom festivalskom trokutu Cannes-Berlin-Venecija, ustrajnog su Loacha 'mazili' kao rijetku vrstu, pa su gotovo svi njegovi filmovi posljednjih petnaestak godina okićeni nekom od uglednih nagrada

Vrata hrvatskih kina nisu se baš rado i često otvarala djelima Kennetha Loacha, unatoč njegovoj višedesetljetnoj stvaralačkoj aktivnosti i zavidnoj reputaciji u europskim okvirima. Štoviše, kada je prije desetak godina posljednji put prikazan neki njegov film, a bila je to Zemlja i sloboda (Land and Freedom, 1995), ovdašnja javnost bila je, blago rečeno, negativno senzibilizirana za nostalgije «sentimentalnog ljevičara», kako ga je sa simpatijom nazvao prvak britanskog free cinema Lindsey Anderson. Tek su se rijetki kritičari usudili napisati pozitivne napise o djelu koje otvoreno lamentira nad izdanom revolucijom u španjolskom građanskom ratu, iako su ga s druge strane granice članovi Europske filmske akademije proglasili filmom godine. No, jedan od domaćih kritičara, odvažan poput Loacha samog, išao je i 'tako daleko' da ga je stavio na vrh godišnje ljestvice, honorirajući tako ne samo redateljeva 'nepopularna' razmišljanja i navodnu 'partizanštinu', nego i njegove neosporne i ignorirane inscenacijske bravure. Istodobno, u magičnom festivalskom trokutu Cannes-Berlin-Venecija, ustrajnog su Loacha 'mazili' kao rijetku vrstu, pa su gotovo svi njegovi filmovi posljednjih petnaestak godina okićeni nekom od uglednih nagrada.
Redatelj kojega su proglašavali anarhosindikalistom i trockistom, nikada nije tajio ideološka uvjerenja, ali od njih posve sigurno nije ugodno živio. Dapače, u Britaniji je često nailazio na financijske brane, cenzuru, katkada na kontroverzne reakcije. Sam kaže da je više vremena potrošio na obranu svojih filmova, nego na njihovo stvaranje. Istina, problemi radničke klase kojima se nesvršeni oksfordski student prava i nesuđeni glumac, bavi od početka šezdesetih godina, malo kome su atraktivni. Takvi filmovi obično 'prolaze' tek kada ih garnira određena količina rafinirana melosa (na način Mikea Leigha) ili pirandelovskog humora. Skloni naturalizmu, autentičnu ambijentiranju i lokalnom koloriranju; situacijskom humoru, ali ne i doslovnoj komici; humanističkom angažmanu, ali ne i slatkastu suosjećanju, Loachovi filmovi imaju, od bibisijevskih početaka kada je bio pod jakim utjecajem socijalnog realizma i metoda free cinema (pr. Cathy, vrati se kući, 1966), okus gorkih, katkada i krajnje pesimističnih drama, u kojima pojedinci teško uspijevaju izbjeći fatumu nezavidna podrijetla i klasne pripadnosti. U svemu tome njemu su ipak, bez ikakve demagogije, ljudi ispred ikakve politike i ideologije.
Ta Loachova osobina, dakako, više dolazi do izražaja u igranim filmovima nego u dokumentarcima (pr. Pitanje vodstva, 1980/93; Na čijoj ste strani?, 1984) i (televizijskim) dramama (Obiteljski život, Crni Jack, Pogledi i osmjesi i dr.), gdje, radeći u produkcijskom zakutku, tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, slobodnije eksplicira svoje političke sklonosti. Postavljanje pojedinca ispred skupine ili 'ideje', u kinoformatu najbolje oprimjeruje Kes, remek-djelo iz 1969. Odustavši od dokumentarističkih metoda free cinema, Loach ovdje rafiniranom i nenametljivom opservacijom svakodnevice glavnoga lika i dedramatiziranim lirskim pasažima poantira priču o petnaestogodišnjaku koji samotnim 'prijateljstvom' s pticom (sokolom) kompenzira nedostatak pažnje i topline u disfunkcionalnoj obitelji, represivnoj školi i nimalo nježnoj socijalnoj sredini. Gotovo dva desetljeća poslije tog filma, Loach ipak nije uspio tako sugestivno posložiti sve one elemente (socijalne, psihološke i vizualne) koji su Kes izdignuli iznad prosjeka britanske filmske produkcije. A sve do političkog trilera Skrivena namjera (Hidden Agenda, 1990), koji je zbog autorovih simpatija prema oponentima britanskoga režima u Sjevernoj Irskoj izazvao burne reakcije, ostao je u sjeni zbivanja.
Nažalost, na tom se filmu Loachov ciklus u kinu Tuškanac za sada zaustavlja. Šteta, jer u opusu nenametljivo vješta, rafinirana i pronicava redatelja slijedi niska iznimno uvjerljivih filantropski i socijalno osviještenih ostvarenja: Riff-Raff (1991), Kišno kamenje (Raining Stones, 1993) Bubamaro, bubamaro (Ladybird, Ladybird, 1994), Zemlja i sloboda, Klarina pjesma (Clara's Song, 1996), Zovem se Joe (My Name is Joe, 1998), Slatkih šesnaest (Sweet Sixteen, 2002). Naravno, i onih koji će 'sentimentalni ljevičar' tek snimiti, makar i nikada ne skrenuli desno, do hrvatskih kina. (Diana Nenadić)