U zemlji s milijardu stanovnika, od kojih dvije trećine živi na selu, šezdeset posto ljudi je još uvijek nepismeno, u zemlji u kojoj četrnaest milijuna ljubitelja filma svakodnevno ide u kino, a dvadeset i pet radio stanica emitira non stop glazbu iz popularnih Bollywood ostvarenja, socijalna i politička odgovornost filmskih stvaralaca je ogromna



Prema legendi, u stara vremena u dolini rijeke Ganges, dogodilo se da su se ljudi počeli dosađivati i rukovoditi samo zadovoljenjem najnižih strasti. Ljubomora, grabežljivost, ljutnja i zavist postale su dominantne karakteristike ljudi. Stoga je grupa Bogova iz Hindu Panteona zatražila pomoć od glavnog kreatora - Boga Brahme. Oni su predlagali Brahmi da izmisli neku igračku (kridaniyaka) za ljude, nešto sto će ih odvratiti od niskih strasti i vratiti im pozitivne ljudske vrline. Bogovi su sugerirali da to treba biti nešto sto će ne samo biti vidljivo oku nego nešto sto će se moći i slušati sa zanimanjem. Također su napomenuli da ta Igračka mora biti namijenjena svima, pa čak i najnižoj kasti - Sudrama, kojima je znanje starih Veda bilo posve nedostupno. Tako je nastala peta Veda- Natyaveda (Veda - znanje na Sanskrtu). Prvi dio tog svetog zapisa nazvan je Natyasastra* i posvećen je drami. Brahma je kreirao ples i glazbu. A Bharati, pouzdanom i kreativnom čovjeku koji je imao sto sinova, dao je u zadatak da stvori pravu dramu. Sa svojom djecom, Bharata je uveo pojam dramskog zapleta, kazališta kao mjesta izvođenja, scene koja odvaja gledatelje od izvođača te apsara, žena koje su igrale u teatru. Ples, glazba, naglašena mimika lica i gestikulacija, istaknuta šminka i posebni kostimi, činili su dio prvih dramskih izvođenja te su nakon folk te Sanskrt i Parsi teatra došle i do filma.

Danas je film skoro u potpunosti zamijenio seoski teatar, folklorni ples, nekoć vrlo popularne masovne zabave, a folk i filmska muzika toliko su izmiješane da se i na tradicionalnim svadbama, pogrebima, religijskim inicijacijama, teško može razdvojiti što je na što utjecalo. Čuje se sve odjednom i Bolliwood i tradicija. Film je postao jedna od najznačajnijih manifestacija samog života. No, film u Indiji nije samo zabava. On je i važan čimbenik socio-političkog miljea.

Naime, u zemlji s milijardu stanovnika, od kojih dvije trećine živi na selu, šezdeset posto ljudi je još uvijek nepismeno, u zemlji u kojoj četrnaest milijuna ljubitelja filma svakodnevno ide u kino, a dvadeset i pet radio stanica emitira non stop glazbu iz popularnih Bollywood ostvarenja, socijalna i politička odgovornost filmskih stvaralaca je ogromna. Kada je Mani Ratnam, redatelj koji u Indiji ima jednaki značaj kao Spielberg u Americi napravio populistički film Bombay, (1995) ljubavnu priču između Muslimanke i Hindusa smještenu u kontekst vrlo krvavih političkih nemira koji su se stvarno i dogodili 1992, zvanična cenzura nije pustila film pred gledatelje skoro godinu dana. Pojedine indijske države odbijale su uopće prikazati film a fundamentalisti su čak aktivirali bombu pod redateljevim autom. Na sreću, atentat na ovog velikog filmskog autora bio je neuspješan. Nakon skoro jednogodišnje cenzure, film je konačno bio pušten u kina i igrao je širom Indije s ogromnim uspjehom. Mladi je kompozitor A. R. Rehman, nakon ovog je filma postao muzička legenda, a glavna glumica Manisha Koirala, porijeklom Nepalka, postala je diva broj jedan.



Unatoč činjenici da se enormno velika produkcija od nekih osamsto do ponekad skoro tisuću igranih filmova godišnje sastoji uglavnom od priprostih i često prilično priglupih melodrama, laganih komedija i akcijskih trilera, ipak određeni broj autora pokušava progovoriti o važnim, u društvu gorućim političkim i socijalnim temama bilo kroz formu masala** filma ili u takozvanoj art ili paralelnoj*** filmskoj formi . Ti producenti i redatelji moraju računati s velikim brojem vrlo delikatne publike te sa strogom cenzurom. Ne samo da političke teme mogu izazvati burne reakcije, također i naoko obične porodične drame mogu naljutiti kako publiku tako i oštru cenzurnu komisiju. Čak i najvećim imenima u filmskoj industriji, od producenta do redatelja i glumaca (glumci često sami financiraju svoje filmove), nije uvijek izvjesno hoće li film izaći pred oči publike do planiranog datuma ili ne. Premijere se često organiziraju uoči velikih praznika kao što su Divali, jesenji praznik svjetla , Holi, proljetni praznik boja, pred Božić i Novu Godinu, a u državi Bengal pred svečanosti u čast boginje Durga te u državi Tamil Nadu pred Pongal, praznik koji slavi značaj i ljepotu krava.



Jedan od redatelja koji se hrabro hvata u koštac s političkim temama te oštro kritizira položaj žene u indijskom društvu je Shyam Benegal, autor koji se okušao u obje filmske forme - kako u Bollywood stilu tako i u tzv. paralelnom filmu. Zanimljivo je da se upravo ovaj pionir filma zagrebačkoj publici predstavlja s čak dva ostvarenja a što predstavlja trećinu pripremljenog programa. Njegov film Mammo (1994) govori o bolnoj temi Indije - o “humanom preseljenju” naroda koje se dogodilo nakon podjele zemlje 1947. Kako se osjeća manjina u Bombayu, a kako se ponaša većina, psihološki je razradio Benegal preko priče o jednoj baki po imenu Mammo. Njegov film The Making of Mahatma iz 1996. također dotiče važnu političku temu - život i značaj Mahatme Gandhija, duhovnog Oca moderne sekularne Indije. Naslovnu ulogu tumači jedan od najboljih glumaca nove generacije, Rajat Kapoor koji igra kako u samom Bollywoodu tako i u artističkim filmovima (osobito značajna uloga bila je kod bengalskog autora Buddhadeba Dasgupte u filmu Charachar). I njegova partnerica Pallavi Joshi, koja je započela karijeru kao junakinja u paralelnom filmu, danas je jedna od najtalentiranijih glumica indijske kinematografije novog doba.



U ovom izboru koji je napravilo Indijsko veleposlanstvo u Zagrebu, možemo odista vidjeti presjek indijske kinematografije, od masala (ili formula) filmova poput Jaahne Bhi Do Yaaron (Zaboravimo, prijatelji) iz 1983. komedije s tipičnim slapstick elementima koja tretira ozbiljne teme u društvu - korupciju, rad policije itd., preko povijesnog filma Mirch Masala, koji obrađuje problem poreza i poreznika u koloniziranoj Indiji, cijenjenog sineaste Ketana Mehte do paralelne produkcije koja je najmanje gledana kod kuće ali je zapravo proslavila indijski film u inozemstvu i to još pedesetih godina na festivalu u Cannesu. Tada je naime, film Pather Panchali ( 1955) Satyajita Raya, dobio nagradu žirija i skrenuo pozornost svijeta na kinematografiju Indije. Njegovi su filmovi prema izboru britanskog Sight and Sound časopisa uvršteni u 100 najboljih ostvarenja svih vremena, a autor je upravo u godini nakon filma Agantuk (Posjetitelj) iz 1991. kojeg može vidjeti i zagrebačka publika u ovom programu, dobio Oscara za životno djelo da bi par mjeseci nakon toga preminuo.



Pored istaknute posebnosti filmskog izričaja, od samog načina pripovijedanja priče do glazbenog stila, simbolike pokreta u plesu, pokretima prstiju na rukama (mudri) i gestikulacije preko značaja boja kostima i scenografije pa čak i stila snimanja, gledatelji ovog programa će imati prilike upoznati nekoliko najboljih indijskih glumaca. Jedan od njih je postigao i svjetsku slavu, igrao u američkim (City of Joy) a još više u britanskim projektima (My Son A Fanatic). To je Om Puri, glumac upečatljivog rošavog lica i još pamtljivije dramske interpretacije. Drugi kojeg treba istaći je Naseeruddin Shah koji se pojavljuje kao i Puri u nekoliko filmova iz ovog programa. Komičar, tragičar, bez obzira da li igra u popularnom ili autorskom art filmu, uvijek je jednako dobar i svoj. Glumica koju valja upamtiti iz ovog filmskog izbora je pored spomenute Pallavi Joshi, sredovječna umjetnica Deepti Naval koja već tri desetljeća radi s najvećim imenima art filma poput Girish Kassaravallia. Ovaj autor s juga Indije kao i većina ostalih sineasta koji rade tzv. paralelni film (osim spomenutog Raya i Benegala tu su Mani Kaul, Kumar Sahani, Buddhaddeb Dasgupta, Adoor Gopalakrishnan itd.) tretiraju emocije i erotiku u filmu na vrlo otvoren, realističan, često poetičan način, posve suprotno od onog što možemo vidjeti u masala ili formula filmu iz bollywoodse produkcije.



Indijski gledatelji koje srećem na festivalima u Mumbayu, Kerali ili Kolkati, odgojeni na popularnom, komercijalnom filmu me često pitaju : „Zar vi Zapadnjaci odista ništa drugo ne radite u svojim spavaćim sobama od onog što vidimo u vašim filmovima?“



U indijskoj klasičnoj literaturi, drami pa tako i na filmu, LJUBAV je veća od života, ona je sveta, mitološka kategorija. Ljubav podrazumijeva žrtvovanje. Njezina svetost i grandioznost uvijek pobjeđuju sve prepreke. To praktički znači da indijski scenarista čak i onda kada “posuđuje” priču iz hollywoodskog filma ( indijski popularni film je prepun remakeova američkog filma, od Pretty Woman, Mrs. Doubtfire, Face Off, Sense and Sensibility) mora prilagoditi svaku moguću priču indijskim standardima i indijskom načinu razmišljanja. Na primjer u remaku filma Fatal Attraction (Pyar Tune Kya Kiya) oženjeni muškarac ne može pa tako i nema “one night stand” s nekom drugom ženom, njihov se susret mora dogoditi na neki drugi način. Jer važna pravila popularnog filma su:

1. nema seksa prije braka

2. nema seksa izvan braka

3. žena može iskreno samo JEDNOM u životu biti zaljubljena (sve ostalo je rezultat nesporazuma)

4. grješna žena je uvijek kažnjena, ili pogine ili dobije rak



Čak i u Zapadnoj Africi, gdje je indijski Bollywood film iznimno gledan, najznačajnija njegova vrlina ovako je opisana:

„Indijski film je sve do nedavno (kada su nastupile velike promjene glede poljupca na filmu pa čak i erotike op. a.) pokazivao veliko poštovanje prema ženama. Problem s filmovima hollywoodske produkcije je da nemaju srama . U indijskim filmovima žene su pristojno odjevene, muškarci i žene se poljube vrlo rijetko i nikada nećete vidjeti ženu bez odjeće. Zbog toga, smatramo da indijski filmovi imaju kulturu koja hollywoodskom filmu posve nedostaje”.



Ipak, nije seks ili erotika pojam koji obilježava indijski film. To su prije svega glazba, ples, poezija. Ova tri kreativna elementa obilježavaju svaki film, bez obzira je li masala produkcija s plesnim sekvencama ili je paralelni film u kojem se glazba a često i poezija pa i ples pojavljuju kao sastavni dio priče i za razliku od masala filma, izviru iz same radnje.



“Pjesma je kao Božji govor, ispunjava sav prazan prostor na Zemlji. Predstavlja iskustvo koje zajednički dijele mase ljudi, siromašni i bogati, u kinima, na sajmovima, paradama političkim ili vjerskim, na vjenčanjima, u hramovima, u uličnim barovima kao i u velikim dvoranama. Glazba ujedinjuje ljude uvijek i svugdje. Danas je prava glazba upravo ova iz filmova.”(Chidananda Das Gupta, indijski kritičar u knjizi Boja filma).

Rada Šešić (autorica je predavačica indijskoga filma na Sveučilištu u Amsterdamu, Nizozemska; selektorica za južno azijski film na festivalu u Rotterdamu i festivalu u Kerali, Indija)





* Bharata Nathyasastra- zapisi o postanku dramaturgije u indijskoj tradiciji, tehnici glumačke ekspresije, o plesu i glazbi



** masala, smjesa začina u Indiji koji se stavljaju kako u slana jela tako i u čaj, u voćne salate itd. U indijskom popularnome filmu pojam koji označava iskušanu, čarobnu kombinaciju raznih elemenata koji obično imaju uspjeha kod gledalaca (osnovni sastojci su ljubavna drama, scene akcije, komični elementi, plesne i pjevne sekvence, izražena poruka filma i happyend).



***Paralelni ili art film je zvaničan naziv u teoriji filma za autorski film u Indiji, za produkciju koja
paralelno postoji uz tzv. mainstream ili popularni ( komercijalni ili masala, formula film).On stoji u potpunoj opoziciji u odnosu na popularni film. Glavne karakteristike paralelno gfilma su da tretira stvarnost na realističan način, nema u dramaturškoj strukturi plesne i pjevne sekvence kao obligatorne, nema happy end i izraženu poruku, gluma nije prenaglašena, autor je kritičan prema socio-političkoj realnosti oko njega, film ima izražen autorski filmski rukopis, obično je nisko-budžetan i obraća se puno manjem (pismenom iškolovanom) sloju gledatelja.