Prije točno trideset godina u Zagrebu je Svjetski festival animiranih filmova započeo dramatičnu kulturološku epopeju. Tih sedamdesetih godina bili
smo doista još daleko od video, a nekmoli od digitalnih vremena. Sporom i skupom poštom producenti su slali “kante” filmova na 35 i 16 milimetarskim trakama.Te vrpce oduvijek su bile vrijedne, no producenti su nerijetko i sami
znali kazati: ”Ma, ne morate nam kopiju niti vratiti...” Dio kopija ostajao je kao posljedica određene organizacijske ležernosti, a onda se netko dosjetio: hajdemo mi lijepo, institucionalno i legalno, pismeno zamoliti sve
producente da nam ostave za našu festivalsku filmoteku po jednu kopiju! I bogme, mnogi su se odazvali. Kopije su pomno pohranjivane i profesionalno obrađene i čuvane u Državnom arhivu, “kod Kukuljice”, kako mi to jednostavno kažemo.
Danas imamo fantastično dragocjenu zbirku filmova na originalnom filmskom zapisu, od Bitke kod Keržence i Bajke nad bajkama do Kama sutre... i Igre laktova, ali i pravih rariteta poput, na primjer, autobiografskog filma Normana McLarena što ga je snimio specijalno u povodu dobivanja Nagrade za životno djelo, pa je ta kopija, po svoj prilici, i jedna od rijetkih koje uopće postoje.
Jednom godišnje te kopije izvedemo “u šetnju” i prikažemo ih studentima animacije, a one najznačajnije filmove i u posebnim prigodama kao što je i ova u povodu prikazivanja Ususret festivalu animacije .
Vrijeme novih tehnoloških sustava presušilo je “dotok” novih filmova, no svako novo gledanje “staroga dobroga filma na velikom platnu” priča nam o jedinstvenoj pojavi toga začudnog žanra i njegovih stvaralaca koji su se preselili u film sam, vraćajući nam uvijek istu energiju i emociju koju su uložili u tisuće pokrenutih crteža. (Joško Marušić)